Vražji vrganj (Boletus satanas) ili Ludara je najteža i najljepša otrovnica među vrganjima, koja je otrovna čak i dok se skuha. Raste po ljeti i jeseni (može se naći i krajem proljeća) u bjelogoričnim šumama, najčešće uz drveća hrasta i bukve. U primorskim krajevima je najčešća, dok je na sjeveru rijetka.
Klobuk je mesnat, debeo i masivan, te može narasti do širine od 10 do 30 cm. Kod mladih vrganja je polukuglastog oblika, dok se kasnije ispruži u nepravilno ispupčen (konveksan) oblik sa rubom koji je vijugav. Boja mu varira od krem-bijele do sivkasto-bijele sa oker-zelenim ili smečkastim tonovima. Ima kožicu koja je suha i bez sjaja, kasnije (kako gljiva stari) postane glatka sa udubljenjima.
Listići (trusište) imaju cjevćice dužine do 2 cm. Kod mladih primjeraka su žute boje, te kasnije poprimaju zelenu, dok na presjeku imaju zeleno-plavu boju. Pore su im sitne i ogruglastog oblika, i kod starih gljiva se nepravilno produlje, te na dodir poprimaju plavo-zelenu-boju.
Stručak je isto vrlo masivan, čvrst i debeo, te često na donjem dijelu zadebljan. Naraste visine do 15 cm, često je kratak (naspram ostatka gljive) i uvjek je kraći od promjera klobuka. U gornjem je dijelu žute boje, te prema dnu postepeno prelazi u ružičasto-crvenu. Stručak je prekriven mrežicom koja je crvekaste do crvenkasto-ružičaste boje, i najbolje se ističe na njegovom vrhu.
Meso vrganja je izuzetno otrovno i nije za konzumaciju. Ima prilično neprivlačan i neugodan miris, koji podsjeća na pokvareno meso (miris starenjem gljive dobiva na intenzitetu), te okus koji je pomalo slatkast. Tvrdo je i debelo, te starenjem postaje mekanije. Meso ima Bijelo-žutu boju, i prerez koji malo poplavi.
Vražji vrganj (Boletus satanas) se može zamijeniti sa uvjeto jestivim Crvenopurpurnim vrganjem (Boletus rhodoxanthus), koji se razlikuje po ružičasto obojenom klobuku, i sa uvjetno jestivim Vučjim vrganjem (Boletus lupinus), koji nema mrežicu na stručku, te mu klobuk sadržava ružičaste i crvene tonove.
