Mirisna puževica (Hygrophorus agathosmus) je jestiva gljiva koja se nekima neće svidjeti radi prilično jakog mirisa i okusa, koji ostaje čak i nakon pripreme jela. Zato se preporučije da se kod spremenja jela, pomiješa sa drugim vrstama. No to i nije neki problem, jer nekima uopšte ne smeta, gljivin miris i okus.
Raste krajem ljeta do kasne jeseni u crnogoričnim šumama, te se najčešće nalazi uz drveća smreke ili područjima koji su obrasli mahovinom.
Klobuk ima površinu koja je sjajna i glatka na dodir. Boja mu varira od krem-bijele do sive, te je na sredini obično tamniji. Kod mladih primjeraka je polukuglastog oblika, dok kasnije, kako gljiva stari, postaje ispupčen i pravilan, da bi na kraju bio ispružen i udubljen, te širine 3 do 8 cm.
Listići (trusište) su krem-bijele boje. Nejednake su dužine, rijetki, debeli i mekani, te se spuštaju po stručku.
Stručak je bijele boje, i potamni kako gljiva stari. Gornji dio mu je posut sitnom bjelkastom prašinom. Stručak naraste valjkastog oblika, visine do 10 cm i širine do 2 cm.
Meso gljive ima jak miris koji podsjeća na marcipan (bademe, anis), te blag okus koji podsjeća isto na marcipan. Sočno je i mekano, te bijele boje, a ispod kožice klobuka je sive boje.
Mirisna puževica (Hygrophorus agathosmus) se može zamijeniti sa jestivima Hygrophorus pustulatus i Hygrophorus hyacinthinus, a osnovna razlika je u mirisu, koji kod Mirisne puževice ima po bademima.
