Futrole za mobitele
Torbice za mobitele s potpisom afričkih samohranih majki
Afrikanci imaju zlatne ruke i upravo na tome mogu zaraditi i izvući se iz siromaštva – ustvrdila je Marina Pirš diveći se i sama raznim rukotvorinama iz Ugande koje prodaje u svojoj “afričkoj” trgovini.
Uganda u Tkalči
U zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici otvorena je prva hrvatska trgovina “fair-trade” koncepta, pod nazivom Sedma planeta, u kojoj se prodaju ručni radovi siromašnih građanki i malih obrtnika s tržnica iz Kampale, glavnog grada Ugande.
Po cijeni od minimalnih 15 kuna do maksimalnih 260 kuna, u Zagrebu se prodaju ogrlice i narukvice od recikliranog papira, predmeti za kućanstvo od divlje masline, kuhinjska trikotaža od 100 posto pamučne tkanine, predmeti od palmina lišća (ukrasni predmeti, podstavci za stolove), pletene košarice za stol, drvene posude, predmeti od trstike, palmina lišća, ebanovine, batik tkanine (ručno oslikane), torbice za mobitele, čvrste ženske modne torbe od palmina drveta, naušnice i ukrasni predmeti od kravljih rogova, punjene afričke lutke za djevojčice…
Rijetka pomoć supruga
Svi ovi predmeti napravljeni su “u blatu”, rade ih nezaposlene žene i uglavnom samohrane majke ispred svojih kuća u siromašnoj četvrti Soweto i mali lokalni obrtnici uz pomoć prastarih alata i mašina, prepričava Marina Pirš.
– Nakit izrađuju žene koje su uglavnom došle sa sjevera, ratne izbjeglice, čiji su supruzi ili poginuli ili su ih ostavili. Nemaju stalnih prihoda, a izuzetak je jedna koja je medicinska sestra. Trikotažu za kuhinju, pregače i zaštitne rukavice od afričke tkanine izrađuju dvije sestre obrtnice kojima je to jedini prihod i koje su odavno ostale same, bez roditelja – navodi Marina pa spominje i jednu od žena kojoj suprug pomaže u izradi nakita, a u Ugandi je, napominje, velika rijetkost da suprug pomaže supruzi.
Trgovina Sedma planeta sve te predmete uvozi preko tvrtke Bead by Bead u Ugandi (vlasnica je Marinina sestra Mirella Brenke), a koja otkupljuje direktno od osobe koja ih izrađuje i to po višoj cijeni, za koju ih ne bi uspjela prodati u Ugandi.
– Namjerno nisam željela staviti ekskluzivne cijene jer što bi se tada uspjelo prodati? Koncept ne bi zaživio, ovako svatko može pomoći konkretnim osobama u Africi s vro malim doprinosom. Uosta-lom, svjesna sam prilika u Hrvatskoj – objasnila je Marina zašto predivne rukotvorine stoje maksimalno 260 kuna, a cjenovni je raspon većine artikala u trgovini od 50 do 150 kuna.
Fair-trade koncept u svojoj biti podrazumijeva da se afrički radnik ne iskorištava na krajnje nehuman način za nečiji velik profit u zapadnim zemljama, da proizvode ne rade djeca i da se poštuju radnička prava onih koji ih izrađuju. Primjerice, kava s velikih plantaža ne otkupljuje se jeftino preko posrednika, nego izravno od proizvođača kave po nešto višoj cijeni kako bi se povećale niske plaće radnika.
Višak profita često se ulaže u razne humanitarne fondove, primjerice one za školovanje afričke djece. U Hrvatskoj se do sada moglo pronaći nekoliko takvih brendova u trgovinama poput Bio&Bio, ali sada je otvorena trgovina koja u cijelosti provodi koncept poštene trgovine.
Skeptici će isprva s pravom ustvrditi da se koncept fair-trade trgovine već toliko puta pokazao čistom prijevarom i da su se brojne korporacije hvalile tom etiketom, i pretvorile ovak koncept u samo još jedan način iskorištavanja afričkog naroda.
– U 80 posto slučajeva fair-trade je pranje novca, čak su i lijekovi koje dobivaju Afrikanci bez prihoda i izbjeglice su lijekovi kojima je istekao rok trajanja – navodi Marina Pirš.
Vjera u projekt
Marina i njezina sestra te poslovna patnerica Mirella Brenke nisu članovi nikakve međunarodne korporacije, nisu povezane ni s jednom velikom ili manjom tvrtkom, nisu članice neke sumnjive humanitarne organizacije, a niti ekstra zaradu od prodaje ulažu u nekakv fond iz kojega se novac samo navodno usmjerava onima kojima je namijenjen (čitaj: krađa i pranje novca).
– Da se bogatim na ovome poslu, sada ne bih bila ovdje u svojoj trgovini, ne bih bila jedini prodavač u svojoj trgovini, nego bi za mene netko radio dok bih se ja odmarala na skijanju. Ljudi vjerojatno misle da mi te proizvode otkupljemo od lokalaca za jadnih pet kuna, ali nije tako – objašnjava Marina i dodaje da je i sama sumnjičava prema svakom poslu koji je nekako vezan za Afriku te da je svjesna da će je dio ljudi uvijek percipirati kao prevaranticu.
– Što ja tu mogu. Sestra i ja vjerujemo u ovaj projekt, imamo volju i spremne smo na rizik – kaže Marina, sretna što je velik dio ljudi s kojima su surađivale osnivajući tvrtku (od špeditera do mladog zagrebačkog web dizajnera koji je osmislio i odličan logo za njihov brend, kao i vlasnika prostora u kojem je sada trgovina) oduševljen projektom i imaju u njih povjerenja.
U posao bez značajnog početnog kapitala
Sestre Marina Pirš i Mirella Brenke vode potpuno samostalan biznis – Mirella u nabavu ide sama, na svom motoru obilazi žene od kojih kupuje nakit i odlazi na lokalne tržnice gdje od malih obrtnika otkupljuje zanatske predmete. Marina prepričava kako je sve počelo: ona i sestra oduvijek su željele započeti neki zajednički biznis, a kada se Mirella sa svojim suprugom, koji je u Ugandi dobio posao, i dvoje male djece preselila u Kampalu, ubrzo im je sinula ideja.
– Sestra se tamo sprijetljila s Jennifer, lokalnom stanovnicom koja od otpadaka iz tiskara i sličnog materijala izrađuje nakit. Bila je upoznata s konceptom poštene trgovine pa je u Ugandi osnovala svoju tvrtku, brend Bead by Bead, a ja u Hrvatskoj svoju, Sedmu planetu, te sam generalni zastupnik za njezin brend – priča Marina i otkriva kako je osmišljen naziv tvrtki.
– Bead by Bead znači perlica po perlica. Dakle, osim što počele prodavati nakit, ime je povezano s idejom da se malo-pomalo doista nekome pomaže. Ime Sedma planeta ima veze s pričom o Malom Princu, kada je pao na Sedmi planet, odnosno Afriku – otkrila je Marina.
– Isprva smo počele prodavati njihove predmete putem interneta pa na sajmovima, primjerice na hand made sajmu u Puli i Božićnom sajmu u Zagrebu, a kako je interes bio velik, počele smo razmišljati o trgovini – prepričava Marina.
Dodaje da je, iako trgovinu nije planirala otvoriti još neko vrijeme, slučajno upoznala vlasnika prostora u Tkalčićevoj kojem se svidjela ideja da u njegovu prostoru bude otvorena takva trgovina. Marina je na kraju odlučila dati otkaz u jednoj velikoj tvrtki u Zagrebu i odvažila se ući u biznis.
– Nismo imale neki veliki početni kapital, dolazimo iz tipične hrvatske radničke obitelji. Na sreću, za sada sve ide kako treba – zaključuje Marina.
Želimo u potpunosti personalizirati proizvode
Fotografije na zidovima trgovine prikazuju žene u Ugandi, s imenom i prezimenom, koje izrađuju nakit što ga u Hrvatskoj možemo kupiti, a svaka je poimence opisana i na internetskim stranicama trgovine. Primjerice, jedna od njih, Evelyne Akenyo, glavna je “dizajnerica” skupine, kako je nazivaju od milja, jer ima izvrsne dizajnerske ideje. Prva s kojom je započeta suradnja, Jennifer Lagula, već sada ima mnogo bolje uvjete života.
Vlasnica trgovine Marina Pirš najavljuje da će i ubuduće svaki kupljeni artikl biti personaliziran, jedna Zagrepčanka znat će ime i prezime Kampalanke koja je izradila, primjerice, ogrlicu koju ona sada nosi. Jednako tako, Marina i Mirella imaju humanitarne planove za budućnost – od trgovine žele napraviti svojevrsni informativni centar i pokrenuti sponzoriranje školovanja ugandske djece, i to tako da svaka kuna dođe u ruke sponzoriranog djeteta.
– Sestra i ja za sada sponzoriramo školovanje dvoje djece. Plan nam je u suradnji s njemačkim fotografom u Ugandi izrađivati fotografije iz te zemlje koje bismo ovdje prodavali po 10, 15 i 20 kuna, a taj bi prihod išao određenom sirotištu s dvadesetoro djece. Naime, ako na ovaj način prikupimo 1000 ili 2000 kuna, to je za njih mnogo. Jednom djetetu u Ugandi za školovanje je potrebno do 200 eura godišnje – utvrdila je Marina.
Futrole za mobitele
