Agresivno dijete
Agresivno dijete
Dugo se vremena smatralo da je doba ranog djetinjstva lišeno agresivnosti, međutim to je pogrešno mišljenje jer su agresivna ispoljavanja u ljudskoj vrsti očigledna od prvih dana života te se njihov razvoj može pratiti s vremenom.
Istraživači navode da beba ispoljava pozitivne reakcije prema majci kada ona zadovoljava njene potrebe za sisanjem, ali ako su njene potrebe nezadovoljene beba će početi gristi majčine grudi.
Razvoj agresivnosti može se pratiti analizom pojedinih faza djetetovog života. Ono svoje prve agresivnosti ispoljava u obliku psihomotornih rasterećenja sa heteroagresivnim (lupanje nogama,udaranje osoba oko sebe, bacanje predmeta) i autoagresivnim (čupanje, griženje, štipanje, lupanje glavom o zid) obilježjima.
Oba vida agresije su normalna, jer pulzije postižu cilj u tjelesnim aktivnostima. Uslovi ispoljavanja agresije i njihovog izazivanja kod djeteta i mladih mijenjaju se u toku razvoja.
Najveći broj neprijateljskih osjećanja zbog društvenih teškoća i neslaganja s vršnjacima koji postepeno prelaze u ljutnju zbog spriječenosti u svojim planovima javlja se oko četvrte godine. Sazrijevanjem i razvojem dijete postepeno sve više uči kako da upravlja svojom agresijom.
Agresivna ponašanja prisutna su i kod djece i kod mladih, a ispoljavaju se u svakodnevnim aktivnostima i u igri. Djevojčice i dječaci su često, ako ne i stalno, u sporu, jedni protiv drugih. Ovdje se postavlja pitanje da li je takav stav dječaka i djevojčica prirodan ili su roditelji krivi za takav stav zbog razlike koju osjećamo između njih?
Roditelji svakako zahtijevaju od dječaka da budu “muškarci”, što bi navodno trebalo biti izraženo kroz njihovu agresivnost i snagu, dok od djevojčica zahtijevaju da budu nježne i poslušne jer to smatraju ženstvenim.
Kada govorimo o razvoju agresivnosti kod djece, nalazimo se pred dilemom kako razlikovati agresivno ponašanje u ranom uzrastu od manifestacija u emocionalnoj sferi. Stupnjeve agresivnog ponašanja u manifestnom obliku možemo jasno zapažati tek u razdoblju predškolskog uzrasta.
Na primjer trganje papira kod jednogodišnjeg djeteta ne možemo klasificirati kao agresivnost, jer je to jedna vrsta eksperimentiranja djeteta i upoznavanja okoline, ali kod starije djece predškolskog uzrasta to može predstavljati jednu vrstu agresije prema stvarima. Po tome problem prilagođavanja, odnosno nesposobnosti male djece da se prilagode djeci iste dobi, postaje stvaran problem tek kad su ona na tom razvojnom stupnju da mogu ostvariti istinske i stvarne socijalne kontakte sa drugom djecom.
Početna nesposobnost uspostavljanja suradnje s drugom djecom nije agresivnost. O agresivnosti počinjemo govoriti onda kada je dijete već sposobno da bar djelimično ocijeni posljedice svog postupka, ili kad namjerno čini zlo i raduje se tuđoj šteti ili bolu.
Ovdje nailazimo na dvostruku uvjetovanost i to: a) prema zrelosti odnosno uzrastu i b) prema očekivanjima odgojne sredine. Okrutnost mališana oko njihove treće godine prema životinjama se drugačije ocjenjuje kod djece iz seoske, a drugačije kod djece iz gradske sredine, odnosno mora se voditi računa koliko su česte te pojave, koliko se ponavljaju, koliko su djeca fiksirana za njih, kakvi su im tada osjećaji.
S druge strane, važno je koliko je takvo ponašanje posljedica stava obiteljske sredine u kojoj dijete živi, odnosno odgojnog djelovanja roditelja na dijete.
Kada se često ponavljaju okrutnosti koje nisu motivirane situacijom, posebno kad u njima dijete nalazi zadovoljstvo, može se govoriti o početku patološkog stanja, ali na koje se većinom može utjecati povećanom odgojnom brigom i liječenjem. Roditelji trebaju pomoći djetetu da potiskuje i kanalizira impulse, pogotovo kod pojačano aktivne djece, a da podstiču na aktivnost pasivnu djecu.
Agresivna djeca prihvaćaju stereotip agresivnog ponašanja, otimaju drugoj djeci igračke i nameću im svoju volju. Ovakvim ponašanjem postavljaju se temelji razvoja netrpeljivosti i agresivnosti.
Agresivno dijete
