Posavski goniči
DULJE OD PET stotina godina posavski goniči tragaju za zečevima i lisicama, prate životinjske tragove i dijele svakidašnji život sa svojim vlasnicima, hrvatskim seljacima, ratarima, lovcima.
I danas, kao nekada, zajedno izlaze u svitanje i osluškuju buđenje šume, upijaju mirise rosnih livada i pokrete divljači na jutarnjoj ispaši. Posavskog goniča uzgajali su i naši očevi, djedovi, pradjedovi. Postali su dijelom naše kulture, dio nas samih.
Nastali su od prastarog panonskog goniča koji se najprije uzgajao u Posavlju, a zatim se raširio po čitavoj zemlji. Tijekom stoljeća nazivali su ih različitim imenima: boškinima, žutim turskim goničem, posavskim brakom ili posavskim zečarom. Postojao je i oštrodlaki tip posavca koji je bio raširen u Posavini, Lici te u Istri, gdje ga je puk zvao "barbino".No, konačni naziv dobili su upravo po pokrajini u kojoj su nastali i odakle su se proširili, nizinskom toku rijeke Save, od utoka Sutle pa do ušća u Dunav.Zbog čvrste građe posebno su pogodni za lov u prostranim šumskim područjima s mnoštvom šiblja i gustoga grmlja, no podjednako dobro se snalaze u gorskim, šumovitim predjelima. Iako su psi ravnice, dobro su se adaptirali i na dalmatinskom kršu. Odličnog njuha, uporni u gonjenju i i traženju, zvonkog i jasnog glasa, iznimno su cijenjeni zbog brzine i pokretljivosti. Njihova je posebna odlika poslušnosti i privrženost gospodaru. Lovci često ističu kako se lovačke pasmine uvezene iz stranih zemalja, u radu na našem terenu, ni izgledom ni sposobnostima ne mogu se uspoređivati s hrvatskim goničima.
Posavski goniči
GORILOPEDIJA LJUBIMCI
