Dalmatinski psi
DALMATINSKI PAS ubraja se među najstarije pasmine u svijetu.
Pretpostavlja se da potječe od egipatskog hrtolikog psa, čiji su crteži pronađeni u faraonskim grobnicama. U francuskom Louvreu nalazi se reljef s bijelim točkastim psom iz razdoblja oko 2000 godina pr. Kr., a na egipatsko porijeklo upućuje i papirus na kojem su prikazana bojna kola egipatskog ratnika uz koja se kreće pas s karakterističnim točkama na tijelu.
Preko srednjeg istoka, Male Azije i Grčke stigao je na balkanski poluotok i područje ilirske Dalmacije. Ilirsko pleme Delmati uzgajali su ih već u najstarije vrijeme.Poznat je reljef iz 2. stoljeća poslije Krista, rad nepoznatog ilirskog umjetnika, koji se nalazi iznad Kaštel Sućurca, a prikazuje boga šuma Silvana i dalmatinskog psa.Tijekom srednjeg vijeka služio je kao gonič ili je pratio srednjovjekovne plemićke zaprege, a o postojanju srednje velikih i snažnih pasa svjedoče i zapisi nizozemskih putopisaca. Vjerojatno najvrjedniji pisani podaci o uzgoju i namjeni dalmatinskih pasa mogu se naći u arhivu đakovačke biskupije. Ondje je početkom 16. stoljeća postojalo uzgajalište sa 420 dalmatinskih pasa. Đakovački biskup Petar Bakić 1719. godine u manuskriptu De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eisus Districtus (O životu ljudi te uzgoju goveda i ovaca u Đakovu i okolici) detaljno opisuje ovoga psa i ističe kako ga najviše drže plemići u Dalmaciji, za lov i osobnu obranu, no uzgaja ga i obični puk. Ističe kako se ne razlikuje od opisa đakovačkog biskupa Petra iz 1374. godine i da se populacija širi europskim zemljama.Podatak da se upotrebljavao kao ratni pas također nalazimo u spisima đakovačke biskupije. U velikoj bitci protiv Turaka na Mohačkom polju 1526. godine biskup Juraj Paližna predvodio je banderij od 300 konjanika, a svaki vojnik vodio je sa sobom u borbu jednog ili dva dalmatinska psa. Svi su izginuli, a preživjele pse sakupili su Turci. Neki od njih završili su u Češkoj i Engleskoj, pa odatle pogrešna pretpostavka češkog pisca Bartoša Pisara da je riječ o turskoj pasmini. U 17. i 18. stoljeću mletački ljetopisci ističu kako je na prostoru od Imotskog do Neretve bilo oko 300 stražarnica sa 4000 vojnika i dalmatinskim psima koji su štitili nesigurne granice mletačke Dalmacije i Turskog Carstva.Lik naše najpoznatije i najraširenije pasmine našao se i na plemićkim grbovima protomedika Dalmacije dr. Menisa, francuskog maršala Gaudagna koji je službovao u Vojnoj krajini sredinom 18. stoljeća i engleske plemićke obitelji Heyden. Dalmatinski pas naveden je u našoj najstarijoj sistematici autohtonih pasa Uputstvo o držanju pasa, objavljenoj 1822. u zadarskom časopisu Kralski Dalmatin.