Život u Africi
AKO SU STARIJI od šest godina, izbjegli su smrt koja je snašla 20 posto sve ostale djece s kojom su odrastali.
Ako im od AIDS-a do sada nije umro niti jedan od roditelja, izbjegli su svrstavanje među gotovo 13 milijuna siročadi. Ako njihove obitelji dnevno imaju više od 67 centi za hranu, nisu se našli među 50 posto onih koji nemaju ni toliko. Ako uza sve to još idu i u školu, onda su ta djeca i više nego sretna jer su među samo šest posto.
Većina ih ipak nema baš ništa za jesti. Ne znaju što su slatkiši. Nikada ih nisu probali. Meso su probali. Davno. Nikada nisu imali ni loptu ili lutku. Ne idu u školu. Čak ni ako je besplatna, jer nemaju taj jedan dolar za olovku i bilježnicu. Za to bi im bile potrebne i cipele. Rijetki su među njima koji su ih ikad imali. Ta djeca znaju i što je rat. Većina ga je gledala oko svoje kuće. Za silovanje i pljačku također znaju. Oni sretniji to su samo vidjeli.
Mnogi su to i doživjeli na svojoj koži. Kada ih se pita tko su, svi će jednako odgovoriti. Oni su djeca Afrike. Majka je to koja ih voli i istovremeno tako grubo odbacuje. Ona koja ih je po starim običajima već prvog dana života čvrsto zavezala za leđa i ponijela u svijet. Problem je u tome što je nešto ubrzo krenulo krivo. Ostali su sami. Milijuni njih danas lutaju ulicama afričkih gradova. Gladni, polugoli i bolesni. Tisuće ih ukradu iz njihovih domova i natjeraju u vojsku. Dječaci krvavih ruku i djevojčice natjerane na prostituciju. Afrika im je i to. Majka i maćeha.
DJEVOJČICE IZ EKABANE
Optužene da su vještice
Osmogodišnja Gracia već tjednima svima koji joj se približe govori da je anđeo. Ponavlja to unedogled. "Ja nisam vrag. Ja sam anđeo. Ja nisam vrag. Ja sam pravi anđeo…" Gracijino mršavo tijelo puno je rana. Ne smije se. Samo hoda uokolo i svima govori da je anđeo.
Od 2002. godine, kad se zemljom poput požara počela širiti histerija optuživanja djece za bavljenje crnom magijom i vračanje, EkAbana je za njih jedini spas. Sve djevojčice koje tamo dođu imaju teške opekline. Koliko god užasno bilo to što su ova djeca proživjela, pravi šok slijedi tek kad se upita tko im je to napravio i zašto.
Prije mjesec dana u gradu Bukavu u istočnom Kongu policijski se automobil uz škripu guma zaustavio pred kućom lokalne sekte Jerusalem. Na ulazu je stajalo dijete koje se benzinom polijevalo po glavi. Pitali su je što radi, tko je i gdje su joj roditelji. Rekla im je da nema roditelje. Rekla im je da je vrag. S benzinom se polijevala jer su joj rekli da će se jedino tako moći oprati. Jedino vatrom.
Čak i kongoanski policajci, ljudi zaista naviknuti na sve, nisu mogli vjerovati što vide. Oteli su joj kanistar i obrisali je. Provalili su u sektu. Prekasno za četvero djece koja su se već bila "oprala". Vidjevši cijelu tu zbrku, dijete se rasplakalo. Rekla im je da se zove Gracia. Oni su njoj rekli da je anđeo. Gracia od tada neprestano ponavlja da je anđeo.
S još 50-ak djevojčica u dobi od 3 do 12 godina Gracia je trenutačno smještena u EkAbanu, centru talijanske humanitarne organizacije koja u Kongu djecu spašava s lomača. Od 2002. godine, kad se zemljom poput požara počela širiti histerija optuživanja djece za bavljenje crnom magijom i vračanje, EkAbana je za njih jedini spas.
Sve djevojčice koje tamo dođu imaju teške opekline. Koliko god užasno bilo to što su ova djeca proživjela, pravi šok slijedi tek kad se upita tko im je to napravio i zašto. Djelatnik EkAbane Christian Cimanuka, koji je dosad spasio stotinjak djevojčica, a nažalost nije uspio tisuće koje su podlegle ranama, objasnio je u kakvu se zvijer čovjek može pretvoriti. – I Graciju i Furahu i Zawu, sve njih spalili su roditelji.
Posljednjih godina na taj su način ubijene tisuće djece u cijelom Kongu. Najčešće se to događa kada majka nakon smrti supruga u kuću dovede novog partnera. On, pak, ne želi hraniti njezinu djecu iz prvog braka i traži način kako da ih se riješi. To je bio slučaj i s Gracijom. Kako to ipak nisu mogli sami napraviti, otišli su u vjersku sektu gdje je za nadoknadu od desetak dolara propovjednik malenu optužio za bavljenje crnom magijom.
U Kongu te stvari nisu kažnjive zakonom i nije mi poznato da je itko završio u zatvoru zbog spaljivanja djeteta. Eto, čak i sekta Jerusalem koja ju je umalo stajala glave nesmetano radi i danas. I što je najgore, koliko više ovakvih zvjerstava napravi, sekta postaje sve moćnija – kaže Cimanuka.
Upozorava da u zaostalom i divljem Kongu postoje još nevjerojatniji slučajevi. Upoznao nas je s desetogodišnjom Scolastique. Ona boluje od epilepsije. Jedan od napada koji je imala i pjenu koja joj se pojavila na ustima jedne večeri vidjeli su njezini susjedi iz sela Murese. Već sljedeći dan na nagovor roditelja neke djece izbačena je iz škole.
Više nije smjela izlaziti iz kuće. Nitko od prijatelja nije se više htio igrati s njom. Situacija je iz dana u dan sve više ključala, a ubrzo je i proključala. Goruću joj je vreću s njezina vrata u posljednji trenutak uspio skinuti otac. Doveo ju je u EkAbanu i tako je spasio od podivljalih susjeda. Scolastique je plakala danima. Nedostajali su joj tata, braća i sestre. I onda je napokon uspjela pronaći novu prijateljicu. Kada sam je upitao kako se zove ta djevojčica, rekla mi je da to nije dijete, nego mali anđeo.
Pričala je o Graciji. Pitao sam je, kada bi mogla birati, što bi voljela dobiti na dar. "Krila kao što ih ima Gracia", odgovorila je. To je bio jedan od onih trenutaka kada čovjek poželi barem na sekundu imati moći koje nema. I ne misli se pritom na magiju ili vještačenje.
MAIBOBO – DJECA S ULICE
Ne mogu se vratiti u normalan život
Sifa je imala osmero braće i sestara. Reklo bi se, tipična afrička obitelj. Bili su jako siromašni, no time se i nisu pretjerano razlikovali od većine svojih susjeda. I onda je jedan dan Sifina mama u njihovoj maloj, od blata i granja skrpanoj kućici, sazvala obiteljski sastanak. Djeci je rekla kako je odlučila da neki od njih moraju otići kako bi ostali mogli preživjeti. Hrane je bilo samo za četvero. Djeca su zanijemila. Sifa se nadala da će ostati. Ipak je ona bila mamina mezimica, uostalom imala je samo deset godina.
Tu noć prvi je put provela na cesti. Lutala je ulicama Gome, grada u ratom poharanom istočnom Kongu, gladna i prestravljena. Mislila je samo na to kako preživjeti tu prvu noć, a da joj se ništa ne dogodi. Nije uspjela. Bila je nova na cesti. Nije znala pravila. Odmah je uočena. Danas kaže da se ne sjeća točno kako su je ulovili. Ono što nikada neće zaboraviti odnosi se na sljedećih nekoliko dana. Desetak vojnika koji su je pokupili s ceste odveli su je u neku zabačenu kuću uz jezero Kivu. Svi su je silovali. Od tada je prošlo dvije godine. Sifa i dalje ima 30 kilograma.
Ostala djeca su joj se rugala i govorila da je tako mršava jer je dobila AIDS. Prije nekoliko tjedana Sifa je spašena s ulice i dovedena u jedno prihvatilište u Gomi. Kada su je pitali za roditelje, dugo je inzistirala na priči da nije napuštena. Govorila je i da nije krala. Kada je shvatila uzaludnost svojih tvrdnji, nakon nekoliko dana priznala je da je maibobo – dijete s ulice.
Samo u Gomi maiboba ima nekoliko tisuća. Većinom je riječ o dječacima starim između 5 i 15 godina. Oni su u povoljnijoj situaciji jer je rizik za njihov život da budu premlaćeni, opljačkani ili eventualno odvedeni u šumu gdje će se pridružiti nekoj od lokalnih pobunjeničkih skupina.
Djevojčicama je mnogo teže. One na ulici moraju naći "muža", također maiboba koji će ih štititi. Naravno, to ne znači stvarnu zaštitu jer svaka od njih mora i platiti za tu uslugu. Najlakši i najrašireniji način je bavljenje prostitucijom. Sifine nove prijateljice iz prihvatilišta Kahindo (16) i Mapendo (15) godinama su bile u istoj situaciji.
– Mi smo se tim poslom bavile četiri godine. Ovisno o danu, ali nekakav prosjek bio je desetak klijenata na noć. Najviše su dolazili vojnici. Ovi naši iz Konga nikada ne bi platili, ali bi zato strani (op.a. u Gomi se trenutačno nalaze vojnici UN-a iz Indije i Urugvaja) uvijek davali više – pričale su djevojčice o svojim uništenim životima.
Sve kažu da im nedostaje mama. Hoće li žene koje su ih tako grubo odbacile možda ipak ponovno ući u njihove živote? Teško, barem tako kaže djelatnica prihvatilišta Slovenka Alenka Zelenc. Ova 28-godišnjakinja, koju cijela Goma već zove mama Alenka, dugo radi s malim uličarima i kaže da su takvi raspleti iznimno rijetki.
– Među maibobima ima najviše djece koja ni nemaju nikoga. Neki su se izgubili u ratu pa ne mogu naći svoje, a ima i onih čije su obitelji, bježući pred vulkanom koji je eruptirao 2002., zauvijek napustile djecu. Naravno, dio njih je od kuće otišao i svojevoljno. No u konačnici ispada da za onog tko je jednom bio maibobo povratka u normalan život više nema – priča mama Alenka. Odlučila nam je to i dokazati.
Noćna akcija "lova" na djecu s ulice u Gomi bila je odlična prilika za to. Pokušali smo ih što više nagovoriti da barem prespavaju u prihvatilištu. Nitko nije odbio. Nalazili smo ih po kioscima, u porušenim kućama i vežama. Neki su spavali i nasred ceste. U gradu sa 700.000 stanovnika, gdje nema javne rasvjete, hrpe smeća ovoj su djeci služile kao kreveti i jastuci. Na štakore se pritom, naravno, nitko nije pretjerano obazirao.
Neki od maiboba kuhali su uz otvorenu vatru. U loncima se, osim vode, moglo pronaći samo pokoje zrno riže. Većina nije pričala. Oni ionako imaju neki svoj jezik, nerazumljiv svima koji ne žive na tim ulicama. Nisu ni bježali. Samo su znatiželjno gledali prema nama. Na neki potpuno nadrealni način činili su se sretnima. Tajnu nam je pri povratku u prihvatilište odala Sifa.
– Sretni su jer su preživjeli još jedan dan. Znate li vi kako je to na ulici teško? Kažem vam, sutra ujutro većina će plakati, od gladi i iz očaja. Do podneva će pokušati naći roditelje ili neku rodbinu. Kada ne uspiju, poslijepodne će početi krasti da bi do večeri imali što za jesti. I onda će se opet smijati. Naravno, oni koji dočekaju večer – zaključila je Sifa, djevojčica, prostitutka i očajnica. Maibobo.
DJECA VOJNICI
Pušku i mačetu oni su zamijenili loptom
Daniel, Patric, Eric, Ndagijimana, Salama i Sadiki na prvi pogled tipični su afrički tinejdžeri. Glazbeni idol svima je crni američki raper 50Cent, a oko bijelca Eminema odmah su se spremni posvađati. Još žešće će prionuti raspravi o europskom nogometu. Patric voli Manchester United i kada se priča o lopti, alergičan je na Sadikijeve stavove. On, naime, voli Arsenal. Kada god mogu, ovi dečki rado istrče na prašnjavi teren gdje su kadri satima natjeravati neku staru loptu. Kažu i da su prijatelji te da se nikada ne bi potukli zbog neke cure.
Nakon nekog vremena te počinje boljeti glava. Počneš povraćati i više ne možeš zaspati. Svi oni ljudi koje si ubio i dalje vrište u tvojoj glavi. Tada u pravilu poželiš dići ruku na sebe. I taman kada misliš da je došao kraj, kroz selo prođe kamion UN-a. Uskočiš u njega kao lud, pobjegneš. Probudiš se sljedeće jutro u ovom centru i shvatiš da ti je Bog dao još jednu priliku
No, prije nekoliko godina Sadiki bi dao sve na svijetu da je mogao ubiti Patrica. Da ga se kojim slučajem negdje dočepao, ne bi pucao u njega. Iako je mogao i to jer je imao kalašnjikov. Ne, Sadiki bi Patrica vjerojatno sasjekao mačetom. Na sve to Salama će se danas grohotom nasmijati.
Razlog? On bi ih ubio obojicu i nakon toga vjerojatno i popio nešto njihove krvi. Prilično hladnokrvno prije nekoliko dana ispričali su mi to u jednoj od onih stanki između priča o nogometu i rapu. Zamolio sam ih da mi se još jednom predstave.
Daniel ne zna koliko je točno star, ali zna da je godinama bio u vojsci generala Nkunde. Patric (16) je bio u istim postrojbama. Eric (16) se borio u redovima krvoločne lokalne milicije Mai-Mai. Ndagijimana (17) je bio u snagama RCD-a, a Salama (16) Mai Mai. Sadiki (18) je pet godina bio Interahamwe. Priključio nam se kasnije i Ombeni. On se također borio za Nkundu.
Svi ovi dječaci spašeni su u akciji UN-a i prije nekoliko mjeseci iz šume dovedeni u centar Gahinja u Gomi. Prvih dana su se gledali "preko nišana". Bili su sumnjičavi i bojali su se zaspati u istoj sobi s donedavnim neprijateljima.
Bojali su se i izdaje jer da su njihovi bivši zapovjednici doznali gdje se nalaze, glava bi letjela s ramena. Kada su ih odgojitelji napokon malo primirili, dečki su počeli pričati. Prvo o nogometu, pa o curama.
Na red je došlo i pomirenje u onom najbitnijem – vojnom pitanju. Danas kažu da znaju da su bili izmanipulirani. Droga koja se u postrojbama dijelila šakom i kapom bila je dovoljna za zaborav. Obećanje pljačke i silovanja uzburkalo je njihove mladalačke sokove. I tako su živjeli i ubijali godinama. Koliko su iskrene njihove riječi, teško je reći, no svi tvrde da se kaju.
– Većina nas odvedena je u šumu na silu. Išli smo u redove onih koji su prvi došli. Nema tu politike. Tko te pokupi njegov si i ubrzo te nauče da jako mrziš sve druge. Prvo ti bude teško, nedostaje ti obitelj, a onda shvatiš da tvoji mama i tata i nisu baš bili pretjerano tužni kad si odlazio. Tako im je ostalo više hrane. Tu otupiš i zapovjednik shvati da je trenutak da ti da pušku. Prvo se s njom igraš i onda ti zapovjede da nekog ubiješ. Zažmiriš i pucaš. Najteže je prvi put, kasnije je lako. Drogiraš se i piješ te ti se polako počinje sviđati način na koji živiš. Čini ti se da više nisi dijete. Moćan si i svi te se boje – uglas su ispričali.
Ono što ovu šestoricu novopečenih prijatelja ipak razlikuje od njihovih kolega koji su ostali u šumi je savjest koja se, usprkos svemu, u njima ipak probudila.
– Da, nakon nekog vremena te počinje boljeti glava. Počneš povraćati i više ne možeš zaspati. Svi oni ljudi koje si ubio i dalje vrište u tvojoj glavi. Tada u pravilu poželiš dići ruku na sebe. I taman kada misliš da je došao kraj, kroz selo prođe kamion UN-a. Uskočiš u njega kao lud, pobjegneš. Probudiš se sljedeće jutro u ovom centru i shvatiš da ti je Bog dao još jednu priliku – rekao je Salama uz odobravanje ostalih.
Dugo sam ih promatrao nakon toga. Međusobno su se zadirkivali, izvodili spačke i glasno se smijali. I onda su se opet prebacili na nogomet. Patric je poludio kada se Sadiki ponovno dohvatio Arsenala. Djeca vojnici, ubojice ili samo tinejdžeri?
Svakako možda i najveće žrtve koje su posljednji afrički ratovi iznjedrili. Klinci ukradenog djetinjstva, krvavih ruku i uništene duše. Iako mi niti jedni nisu posebno dragi, taj sam dan zbog Patrica i Sadikija navijao i za Arsenal i za Manchester United.
Život u Africi
