Rimski amfiteatar
U SCENI JEDNOG od najtoplijih filmova, "Praznik u Rimu", Gregory Peck vodi Audrey Hepburn Rimom pokazujući joj znamenitosti toga grada.
Šeću Španjolskim stubama, stavljaju ruku u Usta istine, da bi u jednom trenutku na Vespi prošli ispred masivne građevine s nizom lukova, veličanstvena Koloseuma.
No taj je div među građevinama "glumio" u više filmova, da bi vrhunac bio "Gladijator" u kojem su se Ridley Scott i njegova ekipa potrudili kompjutorski učiniti ga što autentičnijim, iako treba priznati da ni do danas, dakle gotovo dvije tisuće godina od trenutka kad je zgotovljen, ni najpomnijim istraživačima nije sve jasno oko te velike građevine.
Zabaviti najniži stalež
Koloseum, ili Amphitheatrum Flavium (Flavijevski amfiteatar), jedan je od simbola moći Rimskog Carstva u njegovo zlatno doba, prvog stoljeća A. D. Rim je tada smatran stvarnim vladarom svijeta, kontrolira cijeli Mediteran i Europu. Republika je izdahnula jer nije u sebi pronašla dovoljno energije da se očuva, a i snažni utjecaji s istoka gdje su velika carstva bila u rukama jednog čovjeka pomogli su u pretvaranju Rima u carstvo. Cezarove vojne pobjede dale su mu u ruke veliku moć – odanu vojsku koja će poslije u Carstvu biti ključan faktor u dobivanju ili gubljenju vlasti. Prelazak preko Rubikona uz poznatu izreku "neka kocka bude bačena" iz temelja je izmijenio tijek povijesti.
Slijede sukobi trijumvira da bi se konačno vlast smirila u rukama jednog, Oktavijana koji će ubrzo dobiti nadimak August. Vladar Rima ujedno je i vladar svijeta. S druge pak strane, grad raste, svi žele u Rim. U gradu je sve više siromašnih. Ulicama lutaju proleteri (najniži stalež, oni koji imaju samo potomstvo – lat. proles). Lako zapaljiva masa, potencijalno opasna po vlast, treba je umiriti i zabaviti. Ima u Rimu već tada amfiteatara, održavaju se brojne igre, ali premalo je to za tako moćan grad.
U Neronovo doba izbija velik požar koji je doslovce opustošio grad, posebno njegove siromašne dijelove i odjednom se otvara mogućnost ozbiljnog uređenja grada. Je li stvarno požar podmetnuo sam Neron kako bi ostvario vrhunsko umjetničko djelo ili je naprosto slučajno izazvan, ostat će tajnom, ali nakon što se vatra smirila pod Neronovom je upravom krenulo stvaranje novoga Rima. Neron je dao napraviti i jezero te svoj kolosalni kip. I ostali su carevi nastavili uređivati Rim, svaki je od njih želio ostaviti nešto trajno i vječno, da bi car Vespazijan, iz dinastije Flavijevaca, odlučio sagraditi velik amfiteatar dostojan veličine grada. Gradnja je počela negdje između 70. i 72. godine A. D. i potrajala sve do 80. godine kada je amfiteatar završio Tit. Nova je građevina dobila ime Flavijevski amfiteatar, no budući da se nalazio u neposrednoj blizini kolosalnog Neronova kipa narod mu je dao ime Koloseum.
Flavijevski amfiteatar
Otvorena su tako vrata najvećega prizorišta u tadašnjem Rimu i otad je svaki car mogao umirivati puk dijeleći im besplatno kruh te organizirajući igre. Nije tu bila riječ o kratkotrajnoj zabavi, carevi i bogataši su se natjecali tko će dati više novca i napraviti velebnije igre pa je tako Trajan jednom organizirao igre koje su trajale 123 dana s 11.000 životinja i 10.000 gladijatora! I sve to vrijeme su se gomile ljudi svakodnevno slijevale prema Koloseumu. Naime, Koloseum je, vjeruje se danas, mogao primiti i do 50.000 ljudi, iako ima teorija prema kojima je u zdanje moglo ući i više od 80.000 ljudi. Građevina je u originalnom obliku bila visoka 48 metara, duga 189 metara i široka 156 metara. Vanjski joj je zid bio dug 545 metara, a u nju je bilo ugrađeno 100 tisuća tona kamena učvršćenog metalnim kopčama za čiju je izradu upotrijebljeno 300 tona željeza.
Cijela je građevina bila ukrašena freskama, a kako gledateljima ne bi smetalo sunce na vrhu se nalazilo 250 nosača koji su rastezali velarium, tkaninu koja bi natkrila gotovo cijelo zdanje pa su se borbe mogle pratiti i za najveće žege.
Klasne razlike na tribinama
Osim ovih brojaka i danas fascinira gotovo savršeni sustav ulaza i izlaza. Naime, svaki je gledatelj dobio svoju "ulaznicu" najčešće na glinenoj pločici s upisanim brojem sjedala. Postojalo je 80 ulaza, od kojih je 76 bilo namijenjeno puku, ostali za potrebe cara i svite, podzemni, pri čemu je svaki od posjetitelja na svojoj ulaznici imao točno napisan ulaz na koji mora ući, zatim područje i na kraju točno svoje sjedalo. Ulazi i prolazi su pak bili tako pomno projektirani da se Koloseum, u slučaju bilo kakve nepogode, mogao isprazniti u desetak minuta.
Ovo arhitektonsko rješenje nasljeduje grčke graditelje i način gradnje kazališta, no u slučaju Koloseuma riječ je i o potpuno zatvorenoj građevini. Tribine su jasno pokazivale klasne razlike pa su postojale posebne lože za cara i svitu, ali i za vestalke, svećenice neokaljane spolnim odnosom. Potom su bili određeni posebni prostori za senatore, pa zatim bogatije građane, dok je puk bio podalje.
Neki pak od tih bogatijih, kako bi osigurali svoje mjesto, dali su na kamenu sjedalicu uklesati svoje ime. I kao što smo nekad pred Dinamovim stadionom kupovali komade stiropora da nam bude ugodnije sjediti, i Rimljani su polazeći u Koloseum, posebno oni bogatiji, nosili jastučiće. Kad su dakle zauzeli svoja mjesta, pogled su usmjerili na borilište, arenu, koja je bila izrađena od drvenih dasaka prekrivenih pijeskom (lat. arena, pijesak). Dimenzije su joj bile 83 sa 48 metara i ondje su organizirane igre. Antički su pisci navodili da su u Koloseumu održavane i simulacije pomorskih bitaka, ali u to se sumnjalo. No, činjenica je da je do Koloseuma dolazio vodovod, a neka istraživanja navode da se moglo bez većih problema napuniti prostor arene vodom, ali i dalje nije jasno kako su mogli osigurati da voda ne iscuri. Naime, ispod arene bile su podzemne prostorije koje se i danas vide i u kojima su bile smještene životinje, ali i gladijatori prije same borbe. Ondje je također bila smještena opsežna mehanizacija za pripremu borbe, scenografiju, podizanje boraca u arenu.
Koloseum je nadživio stari Rim, prema nekim podacima posljednja su se natjecanja ondje održala u šestom stoljeću, kad je Carstvo već davno bilo pokojno. Tijekom srednjeg vijeka prijetilo mu je urušavanje jer su ga koristili kao besplatan izvor građevinskog materijala pa su od golemih blokova gradili današnji Rim. Najviše mu je naštetilo skidanje željeznih kopči koje su držale kamenje. I novo svjetsko čudo bi vjerojatno tada doživjelo sudbinu onih iz doba antike, urušilo bi se, da papa Benedikt XIV. nije 1749. godine proglasio Koloseum svetim mjestom na kojem su kršćani bili mučeni te ga je posvetio i na njemu odredio postaje križnoga puta. Otad na Veliki petak upravo u Koloseumu papa prolazi postaje križnog puta. Tim je činom Benedikt XIV. spasio tu građevinu uništenja jer nakon njegova proglasa kamenje je ostalo na svome mjestu.
Rimski amfiteatar
