Etimologija prezimena
Kada je hrvatska antropologinja Senka Božić-Vrbančić 1996. godine boravila na sjeveru Novog Zelanda, jako se iznenadila natpisima dobrodošlice na ulazu u mjesto Kaitaia s većinskom maorskom populacijom. Uz maorski “Haere mai” i engleski “Welcome”, bio je i natpis “Dobro došli”. – Moj suprug Mario i ja smo zatim zamijetili da u mjestu ima mnogo ulica s hrvatskim prezimenima.
To nas je zaintrigiralo pa smo stali ispred jedne maorske farme. Naišli smo na jednu ženu, a ja sam se predstavila i rekla da smo iz Hrvatske te da nas zanima povijest te regije i Hrvati koji žive tamo. Na to nam je rekla O, Tarara.
Objasnila je da je Tarara maorsko ime za Hrvate te da je mnogo Hrvata, točnije Dalmatinaca, oženilo maorske žene, a mene je to zainteresiralo pa sam počela istraživati – prisjetila se dr. Senka Božić-Vrbančić, docentica na Sveučilištu u Zadru i voditeljica projekta “Politika multikulturalizma u novom globalnom kontekstu” na Sveučilištu Melbourne.
Dr. Božić-Vrbančić također surađuje na projektu Europske Unije o multikulturalizmu i kozmopolitizmu. Nedavno je u Melbourneu predstavila svoju knjigu “Tarara: Croats and Maori in New Zealand; memory, belonging and identity”, koju je u studenome 2008. godine objavila izdavačka kuća Otago University Press iz Dunedina
Globalna arena
Knjiga “Tarara” istražuje odnose između Hrvata i Maora koji su se krajem 19. i početkom 20. stoljeća našli u globalnoj areni koja je odredila njihove identitete: Maori unutar Britanskog Imperija, a Hrvati unutar Austro-Ugarske.
Maori su izgubili svoju zemlju, a zbog austrougarske politike prema Dalmaciji, brojne su hrvatske obitelji osiromašile pa je počeo odlazak brojnih iseljenika u zemlje Novoga svijeta. Dio Dalmatinaca završio je na Novom Zelandu, gdje su radili kao kopači kauri smole.
– Kada sam na sjeveru Novog Zelanda upoznala Maore s hrvatskim prezimenima Matić, Yelash, Petričević, počela sam tragati za literaturom o toj zajednici. No, u većini knjiga samo je spomenuto da su se nekad na sjeveru Novog Zelanda nalazila kopališta kauri smole na kojima su radili Dalmatinci i Maori pa su se međusobno ženili zbog sličnosti kultura.
To je zapravo bila jedna romantizirana i esencijalizirana slika prošlosti, koja je odražavala odnose moći u Novom Zelandu, tj. odnos dominantne anglosaksonske kulture prema margini, jer nije slučajno da maorsko-hrvatska priča nije ostala zabilježena u povijesnim knjigama bez konkretnijih podataka – rekla je Senka Božić-Vrbančić, koja je zatim u privatnim muzejima, privatnim obiteljskim zbirkama, otkrila mnogo fotografija, pisama i raznih predmeta koji su uz usmenu predaju omogućili oslikavanje nastanka jedne po mnogočemu jedinstvene hibridne kulture.
– Dalmatinaci koji su kopali kauri smolu bili su jako mladi, o dobi od 15 do 16 godina. Dolazili iz sela srednje Dalmacije, uglavnom iz zaleđa Makarske te s otoka Korčule, Brača, Hvara, Lastova i Visa. Njihove obitelji bile su toliko siromašne da im je često Crkva posuđivala novac za put do Novog Zelanda, a oni bi to kasnije vratili – ispričala je naša sugovornica.
Mukotrpni rad
No, umjesto boljeg života, mladiće iz Dalmacije na Novom Zelandu dočekao je mukotrpan posao kopanja kauri smole. Bila je to jedinstvena novozelandska industrija, eksploatacija fosilizirane smole kauri stabala korištena je za proizvodnju lakova i linoleuma.
– To je bio jedan od najgorih poslova na Novom Zelandu, koji je u to doba bio britanska kolonija. Oni su kopali u divljini, selili su se s jednoga na drugo mjesto, nisu govorili engleski jezik, a radili su u grupama. Bili su prilično diskriminirani i onemogućavani putem zakonskih uredbi da kopaju s britanskim i irskim kopačima. O tome mukotrpnom životu svjedoče pjesme kopača smole i pjesnika Ante Kosovića, koji je objavio 1908. zbirku pjesama Dalmatinac iz tudjine – ispričala je dr. Božić-Vrbančić.
Izolirani hrvatski kopači smole otkrili su da je lakše ostvariti kontakt s maorskim nego s anglosaksonskim kopačima. Maori su više voljeli raditi u skupinama, a ponekad su timski radili zajedno s Hrvatima. Mješovita društvena okupljanja između Hrvata i Maora postala su uobičajena
Kontakt s Maorima
– Nije tu bilo nikakve pretjerane romantike ni sličnosti kultura, nego je to bila kompletna dislokacija i diskriminacija i Dalmatinaca i Maora na Novom Zelandu, naravno, u različitim kontekstima, slučajni spoj koji se događa na margini jedne kolonijalne marginalne države.
Iako je Novi Zeland koloniziran 1840. godine, razdoblje između 1880. i 1920. godine najgore je u povijesti Maora jer se tada razbijaju njihove tradicionalne plemenske zajednice kao i način života vezan uz njih, a kose ih bolesti. Oni se tada u potrazi za poslom susreću s Dalmatincima na tim kopalištima i počinju se međusobno miješati – pojasnila je dr. Božić-Vrbančić.
U početku ni Hrvati ni Maori nisu tečno govorili engleski te su razvili specifičnu komunikaciju na maorskom i hrvatskom jeziku. Kako bi označili svoj odnos s Hrvatima, maorski su govornici potražili novu riječ, Tarara, te tako istaknuli razliku između Hrvata i Britanaca. Neki lingvisti tvrde da je glasovna analogija najvjerojatnije objašnjenje te riječi. Maorske je slušatelje privuklo oštro “r” koje Englezi nisu mogli izgovoriti.
Dalmatinci žene Maorke
– Hrvati su masovno ženili Maorkinje jer je mali broj žena za njima dolazio iz Dalmacije. Točan broj hrvatsko-maorskih brakova se ne zna, postoje neki zapisi u crkvama i neki vjenčani listovi, ali takvih dokumenata nema puno.
Mene je zanimala usmena predaja, kao i djeca iz tih brakova i njihov problem identiteta – rekla je Senka Božić-Vrbančić, koja je tijekom svojih istraživanja razgovarala s mnogim potomcima hrvatsko-maorskih brakova. Jedna od najzanimljivijih osoba s kojima je razgovarala bila je Mira Petričević, kći Lovre Petričevića iz Živogošća i Maorke Makarete Raharuhi.
Borba za prava Maora
– Mira je bila prva Maorka na Novom Zelandu koja je stekla fakultetsku diplomu. Pohađala je tzv. native school za Maore u mjestu Te Hapua na sjeveru Novog Zelanda pa je kao jedna od najboljih učenica poslana na studij u Auckland. Bila je prelijepa, a kao mlada djevojka natjecala se za Miss Novog Zelanda.
Poslije je magistrirala na Havajima i cijeli je život posvetila borbi za maorska prava, pogotovo prava žena unutar maorske zajednice. Njezino hrvatsko podrijetlo gotovo da nije dolazilo do izražaja i ona mi je rekla da je smatrala da je njezina pomoć važnija maorskoj strani. Naime, hrvatska zajednica nakon 1950. na Novom Zelandu postaje prilično jaka i imućna, a pogotovo su poznati vinari, primjerice Nobilo i Babich – ispričala je dr. Božić-Vrbančić.
Za razliku od Mire Petričević, Miri Šimić snažno je držala do svojega dalmatinskog podrijetla. Njezin otac bio je Peter Urlich iz mjesta Drašnica, a njezina majka Maorka Hiria Hori. – Miri se kao 19-godišnja djevojka udala za kopača smole Rudija Šimića. Upoznala sam je u ožujku 2000. godine i provela sam tri dana s njom u razgovoru.
Bila je tamnoputa i samim tim često identificirana kao Maorka, no ona je negirala svoje maorsko podrijetlo i sebe je doživljavala isključivo kao Dalmatinku – ispričala je Senka Božić-Vrbančić. Naglasila je da su traume kolonijalne prošlosti još prepoznatljive u životnim povijestima mnogih Maora i Maorkinja iako je posljednjih dvadesetak godina na Novom Zelandu vrlo snažna politika dvokulturalizma (maorska kultura predstavljena kao temeljna) i multikulturalizma. “Slavljenje različitosti” pobudilo je i veliki interes za kulturne veze Hrvata i Maora.
– U Aucklandu je 1999. godine, u znak prijateljstva između dva naroda, podignut spomenik Maorima i Hrvatima. Također, obilježava se Tarara Day, kada se kuha dalmatinska i maorska hrana, pričaju se priče iz prošlosti, pjevaju hrvatske i maorske pjesme. Postavljaju se izložbe fotografija, a ljudi pokušavaju prepoznati svoje bližnje – rekla je Senka Božić-Vrbančić. Za njezinu knjigu “Tarara” na Novom Zelandu vlada veliki interes, kako u akademskoj zajednici tako i među Hrvatima i Maorima, pa narudžbe za nju stižu i iz najudaljenijih maorskih sela, gdje čak nema ni pošte.
Etimologija prezimena
