Dragoljub Jovanović
MILOVAN Đilas u svojim memoarima piše ovo:
„Ne sjećam se kada je uhapšen vođa lijevih zemljoradnika Dragoljub Jovanović. Držim da je to bilo u jesen 1946., a suđeno mu je početkom listopada 1947. Naše novine su ga počele žestoko, bezobzirno napadati već u kolovozu. Ali sam upamtio neke pojedinosti iz tog hapšenja i suđenja.Hapšenje i suđenje Dragoljubu Jovanoviću ne može se izdvojiti iz zaoštravanja naših odnosa sa Zapadom, posebice sa SAD-om, a ni iz smjera istočnoeuropskih podređenih vlada protiv vođa seljačkih partija.Time nisam htio reći da je do zaoštravanja odnosa s Dragoljubom Jovanovićem došlo zbog upliva zapadnih službi na njega. Smatram da je on postupao po svom uvjerenju, iz svoje volje, iako je mogao računati, a vjerojatno je i računao, na podršku sa Zapada: situacija, odnosi sa Zapadom, činili su takvu podršku vjerojatnom i logičnom.Dragoljub je, u stvari, morao doći u konflikt s nama komunistima. Odnosi u Frontu, pa i u samoj Narodnoj seljačkoj stranci, koju su komunisti postupno iznutra osvajali, razvijali su se tako da je on morao ili doći u sukob s nama ili se odreći svake svoje samostalne uloge. A to on nije mogao – samim tim što je bio tvorac te stranke i njezina programa – a da ne prihvati s političkom smrću i sramotu malodušnosti i potkupljivosti… U tome je sudbina Dragoljuba Jovanovića slična sudbini lijevih esera u Rusiji, s tim što on nije bio revolucionar kao oni, a mi jugoslovenski komunisti smo bili, možda, boljševičkiji boljševici…Sovjetski predstavnici nisu imali – koliko je meni poznato – neposrednog udjela u hapšenju Dragoljuba Jovanovića. Ali nije slučajno da se ono dogodilo u vrijeme kampanja i progona vođa agrarnih partija u istočnoeuropskim zemljama – Nikole Petkova-Gemeta u Bugarskoj, Stanislava Mikolajčika u Poljskoj.U početku, i krajem rata i prvih poslijeratnih mjeseci, sovjetski predstavnici su nam, u neslužbenim razgovorima, čak zamjerali uskoću prema Dragoljubu. A i odnosi između Dragoljuba i sovjetskih predstavnika bili su dobri, ako ne i prijateljski – dakako bez one zavjereničke srdačnosti kao sovjetskih predstavnika i nas komunista.A onda su sovjetski predstavnici – s jačanjem tendencija k monopolskoj vlasti komunista i sa zaoštravanjem odnosa sa Zapadom – najednom počeli napuštati Dragoljuba Jovanovića i čak nam, dakako u neslužbenim kontaktima, zamjerati nepoduzimljivost protiv njega. Svakako je to pridonosilo trovanju atmosfere između komunista i Dragoljuba. Ali odluku o hapšenju – kao i većinu drugih odluka – samostalno je donijelo naše vodstvo. Neposredni povod je bilo Jovanovićevo istupanje u Skupštini, 17. srpnja 1946., u povodu zakona o zadrugarstvu.Bilo je to na popodnevnom zasjedanju. Dragoljub je zatražio riječ – očekivalo se njegovo istupanje – i napao spomenuti zakon zbog toga što on zadrugama oduzima autonomiju. Čim je počeo govoriti, ministri, a s njima i poslanici, počeli su napuštati salu: Dragoljub je održao govor pred praznom salom – prisustvovalo je samo 4-5 njegovih pristaša. Ja sam također ostao, na vlastitu inicijativu – da eventualno odgovorim Dragoljubu u ime vlade. I odgovorio sam mu, sa samouvjerenom patetičnošću. A čim sam počeo govoriti – i salu su poslanici počeli brzo puniti.Ne sjećam se jesam li dobio poruku dok sam bio u Skupštini ili sam se po povratku u stan sam javio Titu – tek sam se u vrijeme večere našao kod njega. Tamo je bio i Ranković. Počeo sam izvještavati o sukobu s Dragoljubom Jovanovićem: Tito i Ranković već su bili u nekoj mjeri obaviješteni i bili su očito zadovoljni mojim snalaženjem. Ali ja nisam ni završio, a Tito, koji je nerado remetio životni red, pozvao nas je na večeru, gdje se razgovor nastavio.Tito je rekao pomalo jetko, ali nepokolebljivo: “Dragoljuba treba uhapsiti!” anković je primijetio: “Teško mu je naći krivnju”. Tito: “Krivnju mu treba stvoriti ako je nema”. Ja sam na to šutio: to je za mene, a držim i za Rankovića, bio novi moment, novost u metodama progonjenja. I do tada smo napuhavali krivnje, ali krivnja – krivnja po našim ideološko-revolucionarnim kriterijima, uvijek je postojala: sada je krivnju trebalo stvoriti.I doista, krivnje Dragoljuba Jovanovića ne bi ni bilo da on nije zauzeo čvrst, iako ne i beskopromisan, stav u obranu svog i stranačkog političkog integriteta. Dokazi protiv njega su na sudu bili slabi: nasjedanje u povezivanju s Mačekom, vođom Hrvatske seljačke stranke u emigraciji, izjave stranom novinaru kao obavijesti stranoj službi, povezivanje sa slovenskim opozicionarima Nagodom i Sircem i sl…Odvjetnik Veljko Kovačević, koji je branio Dragoljuba Jovanovića, a poslije tri puta i mene, pričao mi je da mu je Dragoljub, kad ga je ovaj posjetio, ozaren tim posjetom poslije višemjesečne izolacije, rekao: “Ali da znaš: nisam izdao zemlju i narod…” Dragoljub je osuđen na devet godina… Godine 1952. je Antony Idn intervenirao za njega prilikom posjeta Jugoslaviji, pa je i to imalo udjela, nevelikog, u njegovu oslobađanju nekoliko mjeseci prije roka…Kad je iznosio prijedlog o Dragoljubovu puštanju, Ranković je spomenuo da će uskoro biti sedam godina od njegova hapšenja, a Tito je primijetio sa samosvjesnim cinizmom: “Ala vrijeme brzo prolazi!…” Rankovića je tištao način obračuna s Dragoljubom Jovanovićem. “To suđenje je bilo dosta nategnuto”, znao je reći, a ja sam o tom suđenju počeo angažiranije i kritičnije misliti tek u vrijeme i poslije mog pada s vlasti…Kazne iz najvažnijih suđenja Ranković je predlagao Politbirou, odnosno vodećoj četvorki (Titu, Kardelju, Rankoviću i meni). Nikada nije bilo veće diskusije: prijedlozi su najčešće primani na znanje, ali svatko je mogao dati primjedbu. Najveći, ogroman broj presuda se na sličan način tretiralo u republičkim i lokalnim vodstvima: nad njima je savezna sigurnost imala uvid i kontrolu, ali nije neposredno odlučivala…Taj način, taj mehanizam, jako je sličio na onaj u staroj kraljevskoj Jugoslaviji: Sud za zaštitu države donosio je prijedlog kazni u dvor na odobrenje. Sama procedura na Sudu za zaštitu države bila je korektna, bez podmetanja.Ali bilo je i razlike: u kraljevskoj državi je po pravilu samo jedan sud – Sud za zaštitu države – izricao političke presude, dok je na to u novoj državi bio obavezan svaki okružni sud. Zbog toga u kraljevskoj Jugoslaviji sudstvo, osim spomenutog suda, nije bilo pod kontrolom političkih faktora – bilo je nezavisnije, nasuprot stanju u novoj državi: povrh toga, većina sudaca su danas i članovi partije, pa kao takvi podložni političkom utjecaju… Ja sam mislio da je poslije 1950. godine prestalo miješanje službe sigurnosti i partijskih komiteta u presude u kriminalne delikte. Ali sam se, boraveći u zatvoru, iz razgovora i čitanja presuda uvjerio da je tog miješanja i dalje bilo u obilju: nepoćudni i poćudni dobivali su vrlo različite kazne za ista djela…Politički procesi su ne samo neodvojivi od političkih prilika, nego i od uspostavljanja i prirode revolucionarne, apsolutne vlasti. I način izricanja kazni, kao i cijela kaznena politika, u sastavu su mehanizma i prirode te vlasti.Dakako, nema ni u tome mehaničkog podudaranja – upletanje političkih faktora se nastavlja, često s nesmanjenom drastičnošću, i kad za tu samu vlast jedva ima potrebe: s vremenom vlast postaje ne samo sila za sebe nego i svijet za sebe.“
Dragoljub Jovanović
GORILOPEDIJA – ZEMLJOPIS I POVIJEST
