Branitelji Domovinskog rata
Najmlađi hrvatski ratnik
RUJAN je, zadnji mjesec ljeta 1991. godine. Na slavonskim i posavskim ravnicama pokraj Županje traktori suzdržano bruje pripremajući tlo za proljetnu sjetvu.
Glasove zaigrane djece najednom je zamijenio muk nakon dugog oglašavanja sirene – počeo je rat. Žene i majke ispraćaju svoje muževe i sinove koji su s teškim puškama u rukama krenuli na bojišta spremni na njima ostaviti svoje živote. U kući Poljakovih to je jutro trebalo biti sasvim obično, no 14-godišnji Tomislav nije se odazvao na dozivanje majke. Uplašena, otvorila je vrata njegove sobe i ugledala prazan krevet. Ni susjedi, ni prijatelji, ni policija – nitko nije znao gdje je Tomislav.
Tri mjeseca poslije, Tomislav se napokon javio roditeljima. Postao je član Hrvatskih oružanih snaga, najmlađi hrvatski vojnik. U ratu je proveo pet godina, bio je teško ranjen i opet se vratio na bojište. No, nakon 15 godina, nekoć najmlađi vojnik sada je najmlađi liječeni od PTSP-a. Tomislav Poljak se desetak godina liječi od PTSP-a. No, ni teške noćne more, krvava sjećanja na poginule prijatelje i spoznaja da će cijeli život spavati s jednim okom otvorenim u strahu od bombardiranja i pucnjave nisu toliko strašne kao osjećaj koji ga proganja – osjećaj da ga je izdala vlastita domovina za čiju se samostalnost borio.
Tomislav je bio pripadnika pješaštva, vojnik strijelac, najčešće na prvim linijama. Dok su se njegovi vršnjaci između nogometne utakmice i ručka igrali rata, za Poljaka je rat bio surova stvarnost i jedina "igra" koju je u djetinjstvu naučio.
Tomislav je prošao mnoga bojišta, od Dervente, oraškog i tzv. južnog bojišta, zone B. U lipnju 1992. godine bio je ranjen. – Bilo je to dosta davno, ne sjećam se baš najbolje svih detalja. Bio sam pogođen u leđa i potom sam tjedan dana ležao u teškom stanju u bolnici Sv. Franje Asiškog – priča Poljak te dodaje da je ubrzo ozdravio i na umu mu je bio jedino povratak u borbu. Nakon HOS-a, Poljak se pridružio snagama HV-a u studenome 1992. godine, gdje je proveo ostatak rata. Sudjelovao je u Bljesku i Oluji.
Kada je rat završio, a većina Hrvatske bila reintegrirana, preživjeli su se branitelji vratili kućama, no rane onih koji su najviše krvarili još nisu zacijeljele. Tomislav Poljak tada je imao 19 godina i pokušavao je početi normalan život. Upisao je večernju tehničku školu koju je ubrzo uspješno završio. Potom se zaposlio kao zaštitar u tvrtki Sokol Šafranić gdje je radio godinu i sedam mjeseci. No, njegov je život tada krenuo silaznom putanjom i Tomislav je ubrzo počeo osjećati prve simptome PTSP-a.
Branitelji Domovinskog rata
GORILOPEDIJA – ZEMLJOPIS I POVIJEST
