Zagi Univerzijada
Prvo veliko sportsko natjecanje u Hrvatskoj, Mediteranske igre 1979. godine, održavalo se upravo u gradu u kojem se otvorilo i ovo zadnje – u Splitu.
Duh, ljepotu i tradiciju Mediterana u liku ugrožene životinjske vrste sredozemne mevjedice kojoj su nadjenuli ime Adriana uhvatio je slovenski dizajner Oskar Kogoj, a ideju je dao Jacques Cousteau. Kako je u to vrijeme medvjedica već bila rijetkost, a nije postojala dobra fotografija, ni film koji bi dizajneru pomogli pri radu, unajmljena je ekipa ljudi koji su tragali za njom.
Adriana je na kraju nastala na temelju priča i angažmanom dizajnerove mašte. Ime je izabrano preko natječaja, kumovao mu je Miljenko Smoje, a Kogoja je odmah podsjetilo na ljepotu dalmatinskih žena. Pomalo i utjecaj njegove majke rodom iz Dalmacije.
– Adrianu su odmah svi zavoljeli. Ona je u isto vrijeme lik žene i medvjedice. Pojavljuje se u tradiciji svih mediteranskih naroda kao sirena. Lijepa, misteriozna, vidiš je i ne vidiš – objašnjava Kogoj te se prisjeća i 120 skulptura Adriane izrađenih u različitom kamenu iz svih mediteranskih zemalja koje su poklonjene predsjednicima 120 država sudionica.
Onu Titovu, izrađenu u kraškom kamenu na crvene i bijele pruge, prije nekoliko godina vidio je i na njegovu stolu na Brijunima. Adriane se prisjetio i priznati hrvatski dizajner Boris Ljubičić koji je u to vrijeme, kao autor znaka Mediteranskih igara, imao funkciju art direktora cijelog programa. Mimo natječaja koji nije uspio povjerio je dizajn maskote slovenskom kolegi Oskaru Kogoju.
Tri puta na natječaju
– Zanimljivo, nisam osobno poznavao Oskara, ali sam vidio njegove drvene igračke za Ciciban iz Nove Gorice i to je bilo dovoljno za moju odluku koju nisu baš svi poduprli. Bila su to teška vremena: primjerice moj znak igara je tri puta išao na natječaj da bi napokon pobijedio te postao univerzalnim znakom svih budućih mediteranskih igara.
Animacija za televiziju je završila na stolu Joška Marušića u Zagreb filmu. No taj crtić baš i nije slijedio dizajn po Oskarovu i mom konceptu – objasnio je Ljubičić, autor mnogih vizualnih rješenja sportskih natjecanja, među ostalim i maskote Prvenstvo Europe u atletici u Splitu 1990.
Vučko u svim oblicima
Slučaj je opet htio da i sljedeći pripadnik životinjskog svijeta, iskorišten kako bi donio sreću sportašima, bude zaštićena vrsta. Zimske Olimpijske igre 1984. godine u Sarajevu bile su i ostale najveće sportsko natjecanje održano u regiji i “rodile” su Vučka, malog, smeđeg vuka s crvenim šalom oko vrata i skijama u šapama.
Dizajnirao ga je Joža Trobec, slovenski dizajner i ilustrator, a među šest finalista – vjeverica, janje, planinska koza, dikobraz i snježna pahuljica – čitatelji jugoslavenskih časopisa izabrali su upravo vuka. Simpatični je vuk dobio i raširene prste u obliku slova “V” (simbol pobjede) i zub koji je, međutim, dogovorno naknadno uklonjen. Iako su se u početku pojavile polemike oko toga krije li Vučkov pomalo zločesti pogled zlu ćud koja se ni s dlakom ne mijenja, uskoro se svima uvukao pod kožu.
Dvadeset godina poslije Vučko je doživio revival. Na Baščaršiji su se ponovno našle majice sa Sarajlijama najdražim likom. A za vrijeme i nakon Olimpijskih igara Vučka je bilo u svim oblicima, od Kraševih kalendara do 30 filmića koje je animirao Nedjeljko Dragić, jedan od doajena zagrebačke škole crtanog filma koji danas živi u Münchenu.
– Vučko je u crtićima bio smotan, simpatičan i običan kako bi se gledatelji mogli s njim identificirati – objašnjava ilustrator te dodaje da tada nije mogao izbjeći utjecaj politike. Napravili smo špicu u kojoj Vučko izviri kroz pahulju i zapjeva “sevdalijski” samo jednu riječ – Sarajevo – sjeća se Dragić.
Autor glazbe bio je Kemal Monteno, a Vučku je glas posudio Zdravko Čolić. Više instancije tjerale su ga da napravi drugu verziju jer im se ova činila premuslimanskom. Nije popustio. Sevdah je ostao i poslije doživio uspjeh. Na natječaju za maskotu Olimpijskih igara u Sarajevu sudjelovao je Ljubičić koji se također sjeća političkih razmirica.
Zagi u političkoj kontroverzi
– Prve Olimpijske igre u bivšoj državi nakon natezanja oko znaka Igara izrodile su krvoločna vuka s nadimkom Vučko. U natječaju oko znaka bio sam drugi, a prva je nagrada poništena zbog plagijata i nikomu ništa.
Zanimljivo, u svom sam prijedlogu za maskotu imao ovcu, a kad ondje – komisija odabrala vuka – rekao je Ljubičić te dodao kako organizator nije unaprijed odredio motiv pa su jadni autori igrali lutriju i u slučaju teme i njezina oblikovanja.
Tri godine nakon toga 9. srpnja 1987. godine svečanim otvorenjem na stadionu Maksimir počinje do tada najveća sportska manifestacija u Zagrebu – Univerzijada. A s njom je doskakutala i plava vjeverica široka osmijeha, maskota tih 14. studentskih ljetnih igara.
Na spomen njezina imena vjerojatno mnogima u glavi odmah krenu glasići Trešnjevačkih mališana: “Zagi, Zagi, Zagi, za Zagreb, za svijet. Zagi, Zagi, Zagi, za Zagreb nek se čuje. Zagi, Zagi, Zagi, za mladost za let za Zagreb pjesma tu je.” Likom Zagija za Zagreb i svijet pozabavio se opet Dragić, no i politika.
Nezgodno slovo
– Kada su mi dali da radim dizajn za maskotu Univerzijade, već je izabrano ime i lik. Ali, naravno, kao i svugdje, i tu je uvijek bilo politike. Zagija sam zamislio s tradicionalnim šestinskim šeširem kao simbolom Zagreba. No budući da je oko šešira hrvatska trobojnica, tu se javio problem – govori ilustrator. Zatim je okrenuo vrpcu da simbolizira jugoslavensku zastavu.
No kako su se svi u to vrijeme bojali reakcija onih drugih, vrpca je na kraju postala žuta. To sam napravio da ne bude gužve i da ljudi imaju manje problema – objašnjava danas Dragić. Koplja su se lomila i oko znaka Univerzijade.
Zbog nezgodnog slova “U” koji je htio upotrijebiti u znaku, što je bio uvjet, prisjeća se Ljubičić, tiho je prokazan, a njegov projekt odbačen. Znak koji je poslije Zagi nosio oko vrata zapravo je kompromisno rješenje, na pola puta između Univerzijade i Yugoslavije pa su neki cinično Univerzijadu u Zagrebu nazivali Ipsilonijada.
Zagi Univerzijada
