Zdenek Sverak izložba
U filmu “Selo moje malo” Jirija Menzela iz 1987. godine jedan od sporednih likova, Riba (kojeg igra Zdenek Sverak, također i scenarist filma), umjetnik koji je u to mjestašce dospio tražeći inspiraciju, slika samo stare, trošne kuće.
Lokalni poduzetnik ponudi mu novac da naslika njegovu novogradnju, no slikar ga odbija, tvrdoglavo se držećih svojih drvenih odabranica.
Radovi češkog fotografa Jana Reicha na sličan način komuniciraju sa stvarnošću. Njegov ciklus crno-bijelih fotografija, “Kuća u krajoliku”, sniman po češkoj provinciji otprilike istih godina kad je i Menzel radio svoj glasoviti film, kao da je nastao iz sličnih razloga.
Kuće koje su privukle njegovu pažnju djeluju kao da su napuštene, zaboravljene, kao da postoje samo time što su postale slike iz albuma, znak sjećanja na vremena kad su se zidovi kuća bijelili svakog proljeća, a peći na drva grijale zimu.
Te slike bez ljudi kao da su zacementirani prizori iz davne prošlosti uhvaćeni u sadašnjem trenutku. Grubo izdjelani stolci i hoklice, raspucala vrata, pregrade, prazna drvena kolijevka, košara puna perja, krevet s nedirnutom posteljinom…
Tih je godina i sam Jan Reich s obitelji dobar dio vremena živio stotinjak kilometara izvan Praga, nastojeći djecu podići, kako kaže, “u nekoj boljoj, siromašnijoj, ali čestitijoj prošlosti”. Danas su ta djeca na studijima, a sa suprugom Janom, koja vodi izdavačku kuću, izdao je dvije prekrasne knjige crno-bijelih fotografija, “Bohemia” i “Kuća u krajoliku”, knjige iz kojih je napravljen odabir radova za zagrebačku izložbu.
No, dio fotografija kao da se međusobno značenjski nadograđuju: dok na jednoj uz otvoren prozor kroz koji blago prodire jasna, hladna svjetlost na krevet s nedirnutim poplunom i mekim, velikim pernatim jastukom, na drugoj fotografiji unutar istog paspartua (kao da se radi o kontraplanu, iako potpisi ističu da su fotografije snimljen u dva različita sela) vidimo veliku staru sliku nečijeg pradjeda, ispod koje je na komodi složena odjeća i na njoj stari, crni, otrcani šešir.
Dva prizora, jedan iz pokrajnjeg sobička, drugi iz omanje spavaonice, s dva udaljena mjesta, sjedinjena su da promatraču pomognu da otpusti vlastite asocijacije, da se otputi u prošlost, izvan svoga grada, na selo.
Za velebnu monografiju crno-bijelih fotografija “Bohemia” Jana i Jan Reich dobili su češku godišnju nagradu za najljepšu knjigu i uspjeli je dobro prodati. Bila je to lijepa zadovoljština za deset godina putovanja i snimanja.
– Na zidu imam kartu Češke obilježenu zastavicama. Crvene označavaju mjesta koja sam obradio, no još ima mnogo onih koja moram obići. Kad pogledam tu kartu, kao da vidim budući itinerer. Ciklusom “Bohemia” Reich također bilježi prošlost, ali to su nekadašnji monumenti, velebni mostovi, dvorci, palače, perivoji, utonuli u magličasta jutra ili predvečerja, unutar pejzaža koje će vrlo skoro zauvijek uništiti industrijski napredak i blagodati ulaska u Europsku Uniju. Sve te fotografije rađene su velikim fotoaparatom na nogarima, s negativ pločama veličine 18 x 24 i 24 x 30, pa je kvaliteta povećanja, odnosno kontakt kopije poseban.
Bez digitalne kamere
I u ciklusu “Kuće u krajoliku” Reich je radio velikim aparatima, uvijek s tradicionalnim fotofilmom s emulzijom, nikad s digitalnom kamerom. “Ove fotografije radio sam za svoj gušt. Kao profesionalni fotograf napravio sam i tisuće fotografija digitalnim aparatima, kao i fotografije u boji za turističke monografije od kojih živimo sve ove godine, ali ova dva ciklusa sasvim su izvan toga.
Kao da ih je radio drugi čovjek”, kaže Reich koji danas živi u Pragu sa suprugom Janom koja vodi njihovu izdavačku kuću i galeriju Novy svet. A u tom Novom svijetu, čini se, nude sve osim toga. Nude predivna sjećanja na neka davna vremena.
Dok su živjeli na selu, Reich je snimao i svoju djecu. Nevini, radoznali, čisti pogledi te djece, kao i otkrhnuti lončići iz kojih su ispili mlijeko, plehnata zdjela iz koje zajedno jedu salatu, ili kad kleče na preniskom stolcu dok pišu zadaću za grubim kuhinjskim stolom, sve su to prizori koje Reich uspijeva uklopiti u svoju viziju življenja bolje, siromašnije, ali čestitije prošlosti.
Koristeći prirodno, zatečeno svjetlo, najbolji je kad “ništa ne namješta”. Sumaglica, hladno predvečerje, difuzno svjetlo na njegovim fotografijama ostavljaju dojam bezvremenosti, a u širokim valerima sivih nijansi nastaju slike koje evociraju mističnu, nestalu ljepotu, neku zagonetku, zauvijek zaraslu među zapuštenim bršljanima.
Ljepota nesavršenosti
I selo koje Jan Reich snima je, dakako, idealizirano, onakvo je kakvim bismo željeli da je nekada u (boljoj) prošlosti možda bilo. Na pejzažima seoskog krajolika dominiraju raspela na raskrižjima, šumarci, oblaci, kapelice, groblja po brdašcima.
Pustopoljine, vrištine, slike sjećanja na kojima su ljudi prisutni tek posredno, poput prizora “Mrtve prirode s daskom za pranje rublja” ili večernje sumaglice “Ceste do sela Počepice” ili kakve usamljene kolibice na obronku.
Reich je, sada to jasno vidimo, upravo u toj trošnoj kolibici našao traženo. Usprkos njezinoj nesavršenosti i dotrajalosti, usprkos zaprepaštenosti svih poduzetnika ovog svijeta, pa i onog iz Menzelova filma, on je u njoj ugledao ljepotu. Vrijednu da se ovjekovječi.
Zdenek Sverak izložba
