Slikar nadrealizma
René Magritte, jedan od najvećih slikara nadrealizma, bio je opsjednut bizarnostima ili, bolje rečeno, bizarnim predmetima, događajima, no ponajviše bizarnim ljudima koji umjesto glave imaju jabuke, ptice, cvijeće, i još štošta drugo te neizostavni crni polucilindar.
Potonji mu je, moglo bi se tako reći, priskrbio globalnu prepoznatljivost i postao neka vrsta njegova logotipa. Slučajno ili ne? Tko zna, no činjenica jest da je Magritte bio prilično dobro upućen u slavu i kako je steći s obzirom na to da je dugo godina vodio reklamni studio, a klijenti su mu bili briselski draguljari i najbolji kreatori modisti za koje je crtao haljine i krznene kapute u neokubističkom stilu.
Također, upravo je Magritte, više nego bilo koji drugi slikar, utjecao na popularnu kulturu te postao poznat i reproduciran u tolikoj mjeri da su neka njegova djela postala dio kulture i suvremene figurativne svijesti.
Kao ikonu 20. stoljeća, danas ga se slavi kao slikara koji je slikao obične objekte u neobičnom kontekstu, dajući im nova značenja. Upravo takvog Magrittea može se vidjeti na izložbi Misterij prirode, koja do kraja ožujka traje u Palazzo Reale u Milanu.
Priroda u centru istraživanja
Kroz 110 uljanih slika te gvaševa i skulptura iz privatnih kolekcija i belgijskog Musées royaux des Beaux-Arts, nastoji se objasniti misterija i priroda – dva pojma koja definiraju čitav Magritteov umjetnički svijet.
Izložba otkriva jednog od rijetkih umjetnika 20. stoljeća koji je smjestio prirodu u centar svojih istraživanja, stavljajući je u odnos s karakteristikama i granicama života modernog čovjeka – s njegovom samoćom u svemiru, s temeljima i slobodom misli, s podrijetlom i vjerodostojnosti znanja, s odnosima oniričkih i stvarnih iskustava.
Iako motivi koje slika (ruža, jabuka, lica, interijeri, mrtve prirode,..) sami po sebi nisu misteriozni, zbog načina njihova interpretiranja, kao i smještanja u kontekst, oni postaju misterij. Tako, primjerice, ruža na slici Le Tombeau des lutteurs (Grob boraca) iz 1961. poprima misterioznu dimenziju zbog nadnaravnog povećanja same ruže.
Od futurističkih početaka
Ponovno čitanje Magrittea preko ta dva osnovna polazišta njegove poetike – misterija i prirode – omogućuje posjetiteljima da otkriju stilski i ekspresivni kontinuitet. Zato su autori izložbe smatrali važnim krenuti od samih Magritteovih početaka te su selektirali radove u razdoblju od 1920. sve do 1967.
Tako izložba polazi od gotovo nepoznatih futurističkih radova, potom prvih nadrealističkih iskustava pod utjecajem De Chirica, zatim najmračniji prizori između dva rata, sve do najslavnijih djela nastalih od 50-ih godina pa do kraja života.
Među izloženima mogu se vidjeti i remek-djela, inače čuvana u intimi privatnih kolekcija, poput Souvenir de voyage iz 1961., njegove čuvene lisnate sove Les compagnos de la peur iz 1942., Shéhérazade iz 1950., Le bouquet tout fait iz 1956. i mnoge druge te svakako najpoznatiju Lempire des lumičres iz 1961. (Carstvo svjetlosti), sliku koja predstavlja kuću u tami parka s plavim nebom prekrivenim bijelim oblacima u pozadini. Ona je možda najbolji primjer nadnaravne snage slikarstva koje jedino omogućuje da se pokaže, istovremeno i na istome mjestu, dan i noć, svjetlo i tama.
Sjajni katalog monografske izložbe
Jedan od autora izložbe, Arturo Schwarz, ugledni talijanski likovni kritičar, u sjajnom katalogu ove monografske izložbe naglašava da je
Rene Magritte “smatrao da je umjetnikov zadatak prikazati pojave koje otkrivaju apsolutne misterije jer bez misterije ne postoji ništa, bez nje ne može postojati ni stvarnost”. Magritteovski misterij prisutan je u svim njegovim likovnim djelima, u raznim oblicima, pa tako i u misteriju pirode koja je sveprisutna u njegovu umjetničkom izričaju, puno više i puno upečatljivije nego kod njegovih suvremenika.
Slikar nadrealizma
