Ime vode ti samo kaže šta se dešava. Al nije to napiješ se i haj, skoči, nego je povezano sa zdravim životom, ljudima koji su pod Konjuhom ovce čuvali, zemlju radili i pili s Muškog izvora. Osjetili bi malo veći nagon, znaš ono, jel, kad ti dođe, paa…
Pa ti drago. Možeš, jel. A i njoj dragooo – smije se Asim Halilović, Kladanjac čija je drvena vikendica prva do najpoznatijeg izvora među svim bosanskim izvorima. A i šire.
– Ma što bolan; ljudi za Jugoslaviju nisu znali, a za mušku vodu su znali. Po čitavom svijetu su je nosili, nisi ti ko domaći mogo na red doć ođe. I kažu da su se djeca rađala bolje nego od ikakve pilule. Mještani ovde iz Brateljevića djecu dobivaju i ko starci – kaže Asim, kojeg je voda odnijela na daleko more: jedanaest godina plovio je na “Lošinjskoj”, a isti su usud dijelila i dva mu brata, Nasutin i Hajset. Dobacio se sve do izraelskih, indijskih i nigerijskih luka.
Puna zdravlja
– Nikad na brod nisam išo bez triest litara vode, ljudi su mi krv pili da im nosim. I kažu da su “mogli” ko ludi. Vjerujem ja da je moguće, češe se voda pod zemljom o neke minerale, rastvara ih, nosi u sebi, i izlazi sto odsto čista i puna zdravlja. Al kad se lageri duže vrijeme, pokvari se – objašnjava Halilović, koji je u Zagrebu položio školu ljekobilja, pa se uz pčelarstvo bavi i proizvodnjom mehlema, voćnih vina, raznih pripravaka, pa je tako miješajući i mućkajući izumio “eliksir života”, još jedan dar šume i Konjuh planine.
Dok se penjemo prema izvorištu s Fahrudinom Muhićem, žurnalistom i općinskim povjerenikom za odnose s javnošću, listamo napise iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je muška voda bila svjetski hit.
Hodočasnici su stizali odasvud, na proplanku je podignut hotelski kompleks, uređene planinske staze, a Kladanj, s desetak tisuća stanovnika, bio je centar potentnog turizma. – Žene su slale djecu na Muški izvor, ali djeci se koji put nije išlo, pa bi napunili usput, ovdje je izvora na sve strane. Al brzo bi se poznalo da varaju. E, ujutro bi dobili batina od ljutih majki – kazuje Fahrudin: – A s ono vode što ostane zalila bi se boranija. Nisu joj trebale pritke, sva je vako stala!
A što ako žena popije?
– Može žensko da pije, al što da pije kad ona treba samo da leži – čudi se Asim – jer muško mora pokazat da može da skoči, da bubri. Zato se i kazalo: Muška voda, ženska radost!
Tri potočića
Kroz omorike, johe, jele, vrbe, javore, jasene i lipe, izašli smo na osunčani brijeg; Muški izvor je vrelo na 700 metara, koje se grana u tri potočića, a oni opet zajedno kreću nizbrdo, niz ćilimić ljubičasto-bijelih kaćuna i prve proljetne travice. Malo niže od debele bukve na kojoj piše SRCE.
Ovako mali?
– Mali, mali, al moćan. Otomanski putopisac Evlija Ćelebija u 17. je vijeku pisao o našoj vodi, zvao ju je izvorom mladosti. Age i begovi u buradi su je prevozili kućama, a Austro-Ugarska je stavila na mapu ljekovitih voda. Novije analize pokazale su da djeluje na smanjenje tlaka i šećera u krvi, poboljšava cirkulaciju i jača vitalnost. Onde gore je Titova špilja bila…
I on? Onda je sve jasno…
– Aj da srknemo malo. Dobra, slatka, valjda joj treba neko vrijeme da proradi. Na povratku prolazimo pored kuće Asimova brata Nasutina, malog ranča uz rijeku Drinjaču, s ribnjacima, vrtovima i životinjskim parkom.
– Đe si, lane – pozdravlja pitomu srnu koju u drvenoj štali čuva konjić Miško.
– Priča se da će muška voda opet oživit, da će se turizam obnovit, pa što se i mi stanovnici ne bi uključili u ponudu. Nama je glavni fazon da sve bude prirodno – veli Asim.
Na proplanku, par kilometara od izvora, cestom s koje je davno nestao asfalt, zapušteni je hotel “Muška voda”, a iza hotela čuvar Fahrudin Gogić na vatri krčka bosanski lonac.
Devetero djece
– E baš ste u pravo doba.
Kad nema gostiju…
– Zadnji su bili prije godinu i po. I sad sva ova ljepota propada, a 150 ležajeva imamo. Pat-pozicija, niti možemo sami, niti da se privatiziramo. Ide sporo i kilavo, a jasno je i budali: ko ovde uloži, ne može propast! Uvijek će se takva voda tražit – siguran je Gogić.
Brateljevići, selo za koje kažu da nikad neće izumrijeti. Jer djecu i starci dobivaju, samo kad požele. I vode se ponapiju. Zapinjemo u avliji starca Hašima Bečića (78), koji slabije čuje pa pomisli da smo stranci koje treba voditi na sedam kilometara dalek izvor.
– Vodio sam ja gore, al jeb ti to, ne vodim nikog, čuješ, godine su – pa sve maše štapićem.
Ma djece, dje-ce, ko-li-ko imate?
– Aaaa tooo, devetero se rodilo, sve zdravo i pametno!
A kad ste zadnje dobili?
– Šćer mi, s 58 godina.
Onda, ima li šta u toj vodi?!
– Čuj, ima li!? Ma nju samo s ljebom možeš da jedeš, ko halva je ukusna. I cijeli dan radiš u šumariji gore… Ima ti ovde insana što su djecu dobivali sa sedamdeset, osamdeset… Ej, znaš kako ćeš bit siguran radi li?
Ja?
– Odma sa sobom povedi probu gore – i uvali se dedo Hašim od smijeha, a smije se i desetogodišnji Samir Selimbašić.
Što slušaš priče za velike?
– Eh, vodio sam ja jednom gore neke Švabe, znam put najkraći, dedo mi šumar.
I koliko su platili? Ima tu puta…
– Ma šta će platit, to sam ih nako poveo, nek vide.
– Allahimanet dedo Hašime – pozdravimo starinu i njegovu Hašinicu, koja samo virka iz kuće i smiješi se na muške vračke i pričice.
U čaršiji razgovaramo sa Senadom Čamdžićem, najjačim kladanjskim ugostiteljem, koji upravlja s četrdeset godina obiteljske tradicije: ima motel “Jelen”, “najstariji od Orašja do mora”, motel “Amerika”, ime je dobio u znak zahvalnosti američkim trupama u zadnjem ratu, koji nije unesrećio kladanjski kraj kao ostatak Bosne, a najveći mu je hotel “Bosna” sa 150 ležaja.
Oaza mira
– Uredili smo, ja i sinovi Muhamed i Dženan, šest kilometara odavde, u Konjevićima, jednu oazu mira na 826 metara visine. Tu ima planinska kuća, dva jezera zasijana šaranom, ribnjaka pastrmke, vodenice, sportski tereni, etnoscena, ski-lift, ekološko dvorište s domaćim životinjama, dječji turizam, penzionerski turizam, pa ono ideš u bašću, uzbereš povrće koje oćeš da jedeš, zapale se roštilji…
Radimo izletište za čitavu Bosnu, ma i šire, s najnižim cijenama na be-ha tržištu. E da, kad se ribnjaci zimi zalede, ima led da režemo i radimo iglue, ko eskimi. I nije to sve, sada punimo najkvalitetniju vodu u Evropi, našu “Kladanjku”.
Vidiš onoga tamo sijedog gospodina, ufitiljenog, u finom odijelu?
Nije naš…
– I nije! Švicarac, došao da pregovara o vodi, oće da uvozi. Odo ja njemu, poso ne čeka.
A svjetska kriza, Senade?
– Pa šta ću s krizom… Kad je najteže, treba najviše radit. Evo ti vode; pij, shvatićeš!
Nema više hladnih postelja
Ni tada ni danas nije trebao neposredni povod za ispijanje muške vode. Svake noći povod je u tisućama hladnih postelja, koje samo bosanska viagra može zagrijati. Flaširanje je počelo 1968. godine, a stalo pet, šest godina kasnije, jer nije bilo tehnologije koja bi vodu držala sterilnom. No, mušku vodu nisu zaboravili muškarci, a bogme ni žene, kojima je samo jednom ogrijala noći. Nije im bilo teško zavući se duboko, duboko u Bosnu, na pola puta između Sarajeva i Tuzle.
Priča o Djevojačkoj pećini
Drevni spomen o Djevojačkoj pećini priča kako su se momci u Brateljevićima junačili i kladili tko će noću poći u golemu špilju po vodu. Slušala ih djevojka i da ih nadmaši u srčanosti, krenula sama. Ušla s ibrikom i luči u duboku mračnu pećinu, a kad je stala da natoči vodu, zabola je, ne znajući, vreteno kroz dimije u zemlju. Krenula je vani, a onda ju je vreteno zakučilo.
Od straha joj je puklo srce. Eno joj mezar pored izvora – ispričala nam je Dževada Alikadić, direktorica “Karaule”, kladanjskog poduzeća za turizam, proizvodnju i usluge, penjući se prema špilji. Tolikoj da bi se u nju komotno moglo smjestiti selo s džamijom i lijepim minaretom.
Grob djevojke i danas je u jednom hodniku špilje, prekriven ukrašenim tkanjima, a radi njezina spomena, u kolovozu je Djevojačka pećina druga po masovnosti bosanska dova (hodočastilište), na kojem se moli pedesetak tisuća muslimana. U njoj su urezani i oslikani vjerojatno prahistorijski likovi konjanika, jelena, i – krilatih ljudi!
Ulagači iz Austrije i Slovenije
Kladanjski načelnik Fuad Imamović donosi dobre vijesti, nakon godina imovinsko-pravnih komplikacija: – Imamo zainteresirane austrijske i slovenske ulagače, koji bi uredili i još neke objekte okolo, a radi se o investiciji od oko 17 milijuna konvertibilnih maraka (68 milijuna kuna). Za izvorište, koje je povezano s turizmom, davat će se koncesija, ali još uvijek nije određeno kako i koliko. A jooj, koliko je trajala borba za ovaj projekt; pazi, izvor je spadao u nadležnost Ministarstva industrije jer u vodi ima minerala, a oni upravljaju rudama i mineralima! Ej, Bosno, i tvoja politiko!
Sastojci: stroncij, srebro, nikal…
Do Kladnja nam se pridružuje Hamida Čamdžić, inkasatorica Vodovoda, a po zanimaju profesorica kemije i biologije. Bravo za struku, u ruke joj tutnemo staru etiketu muške vode s početka sedamdesetih, s ispisanom analizom.
– Hm, ahm, ja… Jest, može bit.
Recite i nama.
– Ma evo, pored uobičajenih sastojaka naših voda, bogatih kalcijem i magnezijem, ima i ovih rijetkih elemenata: stroncija, barija, srebra, nikla, kroma, molibdena… Svega ima, i slobodnih radikala – čita prof. Čamdžić, pa tumači:
– Možda i djeluje, ko zna s vama muškima, kaki ste. Kad se sve to sabere…
GORILOPEDIJA
SEKS I VEZE
