Ljubavne pjesme, ljubavne tužne pjesmice…
Mala kavana
Mala kavana.Treperenje suncaI stol u kutu za dvoje-Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,Drago, jedino moje?!Mjesece ljubav je u meni rasla,Al nikom to ne htjedoh reći.Bio sam sam, ispijen od čežnja,A tako blizu sreći.Da l mogo sam slutiti ovoga jutra,Blijed još od probdite noći,Da ću ti meko šaptati riječi,Sanjane u samoći?I da ću tog jutra, što će se vječnoU riznici srca da zlati,Naić na ruku toplu i spremnuDa stisak mi dršćući vrati?
Povratak
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići
(Dobriša Cesarić)