Ljubavne pjesme, tužne pjesmice

Ljubavne pjesme, ljubavne tužne pjesmice…

Mala kavana

Mala kavana.Treperenje suncaI stol u kutu za dvoje-Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,Drago, jedino moje?!Mjesece ljubav je u meni rasla,Al nikom to ne htjedoh reći.Bio sam sam, ispijen od čežnja,A tako blizu sreći.Da l mogo sam slutiti ovoga jutra,Blijed još od probdite noći,Da ću ti meko šaptati riječi,Sanjane u samoći?I da ću tog jutra, što će se vječnoU riznici srca da zlati,Naić na ruku toplu i spremnuDa stisak mi dršćući vrati?

Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.

Krhko je znanje!)

Možda je pao trak istine u me,

A možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav

Desiti-velim,

Ali ja ne znam da li da je želim,

Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,

Što vječito hlapi,

Stvaraju se opet, sastaju se opet

Možda iste kapi –

I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem

Jedna vječnost pusta,

Mogla bi se opet u poljupcu naći

Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit

Prekrasna, u plavom,

Ne sluteći da si svoju svjetlost lila

Mojom davnom javom,

I ja, koji pišem srcem punim tebe

Ove čudne rime,

Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,

Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku

Svoje uho napne,

Sigurnim će glasom zaglušiti razum

Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom

Pogledat ko stranci,

Bez imalo svijesti koliko nas vežu

Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće

Ko sunce u krugu,

I nosi nam opet ono što je bilo:

I radost, i tugu.

I sinut će oči, naći će se ruke,

A srca se dići –

I slijepi za stope bivšega života

Njima ćemo ići

(Dobriša Cesarić)