Ljubavna osveta
Dolazeći iz svakodnevice, motiv osvete vratio nas je u književno 19. stoljeće, kada se i kod Alexandrea Dumasa i Balzaca, ali i mnogih drugih pisaca, pojavljuju osvetnici koji su zaboravili Božju riječ, odnosno kršćansku i biblijsku, i koji su se odlučili osvetiti pojedincima ili društvu za koje vjeruju da su im naudili.
U Bibliji je Bogu prepušteno da se na dan posljednjeg suda osveti neprijateljima Izraela. Tu istodobno “među tužbalicama izbija poziv na odmazdu nad zločincima”. Ali, izvršenje te pravedne osvete “treba prepustiti Bogu”. Samo što osvetnici, čini se, žive u Nietzscheovu svijetu bez Boga, u svijetu u kojem je Bog mrtav.
Osvetnici nisu čuli ili su zanemarili Isusov poziv iz Novog zavjeta da ljubav prema bližnjemu treba zamijeniti osvetu. Oni su Božju osvetu uzeli u vlastite ruke, bez obzira na to je li riječ o francuskom grofu Monte Christu, o nekom od vitezova tamne strane u “Osveti Sitha” (serijal “Ratovi zvijezda”) ili pak o Robinu Hoodu.
Osveta siromašnih prema bogatima uvijek je nekako privlačna, kad je o literaturi riječ. Ona zvuči slatko kao naslov “Osveta srca” Barbare Cartland. Likovi osvetnika na filmskom platnu – od spomenutog junaka sherwoodske šume, preko spomenutoga grofa, do “Ratova zvijezda” – praktički su uskrsnuli iz medija stripa. Od američkog Batmana do Dana Barryja iz stripova Andrije Maurovića – nacrtanog prema američkom romanu – od raznih Ironmana, Supermana i drugih, osvetnik koji radi u korist pravde i poštenja baš je onako privlačan kao pokojni djedovi koji su nam prvi govorili o tome.
O idealu poštenog čovjeka u poštenom svijetu. Već u zamisli ti su superjunaci surogati sudovima, pa uz njih sudovi ne bi ni bili potrebni. U Balzacovu prikazu rada policije u prvoj polovici 19. stoljeća gotovo je nevjerojatno da je tajni šef političke policije – glasoviti zločinac. Ali, to je samo podatak preuzet iz stvarnosti. Nakon iskupljenja neki su zločinci oličavali pravdu. To još uvijek, uostalom, najviše volimo: kada zli junaci postanu dobri, zaboravljajući da je nekoć to bilo moguće, odnosno “legalno”, baš kao što je danas nemoguće, nedopustivo i protuzakonito.
U spomenuto doba kriminalci su smatrali da je pravosudni sustav osveta države i zajednice prema pojedincu, ništa više. Tako da “privatni osvetnik” samo preuzima sudske ingerencije, onako kako ih preuzima linč u žanru vesterna.
Osveta o kojoj je ovdje riječ nije ista s “osvetničkom tragedijom”, koja je postala popularan žanr na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Pritom mnogi povjesničari književnosti spominju pisca Kyda kao uzora Shakespeareu te ponavljaju da su i “Hamlet” i “Otelo” osvetničke tragedije.
Hamlet, dakako, hini ludilo i stvara predstavu u predstavi kako bi se osvetio očuhu i majci, Otelo se pak osvećuje nevjernoj supruzi u svojevrsnoj “operaciji osvete” koju podgrijava Jago (podmetnuti rubac kao dokaz). Bilo kako bilo, oba ova junaka reagiraju na stvarne ili umišljene zločine drugih, svojih bližnjih. Drame ne bi ni bilo kad osveta zbog stvarnog događaja ne bi bila jednaka s osvetom zbog izmišljenog događaja ili čina.
U galeriji osvetničkih likova iz književnosti prevladavaju muškarci, iako su se među njima pojavile i poneke žene. Ljubavne osvetnice tu su brojnije od “čistih pravednica”. Nabokov smatra da se Ana Karenjina osvetila Vronskom zbog nedolaska na vlak – bacanjem pod teretni vlak. Ali, ovakvih sudbinskih, a osvetničkih poteza ima bezbroj, pa popis treba suziti samo na one protagoniste mašte koji su nam iz nigdine svojih pisaca donijeli trajnu ili fatalnu osvetu kao životni oblik.
Zbog ubojstva bližnjeg u rat
Agamemnon
Homer: Ilijada i Odiseja
U moru antičkih osvetnika koji su preko rimske drame iz doba Seneke doplovili do “osvetničke tragedije” posebno mjesto zauzima mikenski kralj i vrhovni zapovjednik ahejskih snaga pred Trojom (sin Atrejev i Eropin te Menelajev brat). Njegova oca ubio je Egist, koji je zajedno sa svojim ocem Tijestom vladao Mikenom.
A Agamemnon je s Menelajem morao pobjeći spartanskom kralju Tindareju itd. Dakle, imao se razloga osvećivati i ratovanjem i bez njega. Antička srdžba kojom “Ilijada” i započinje nerijetko potječe baš od osvetničkog naboja. Tu se Ahilej naljutio na Agamemnona zato što mu je oduzeo ženstvenu robinju Briseidu. Zato se i povukao iz Trojanskog rata, no poslije je ipak popustio. Imao je i on svoje motive osvete.
Motiv osvete mogao je u antičkom svijetu prouzročiti rat kako zbog ubojstva bližnjeg tako i zbog otmice ženske miljenice. Kao što je Agamemnom bio osvetnik zbog svojih razloga, tako se osvetnikom smije doživljavati i – Ahilej.
Mrtvacu otkinula spolovilo i ugurala mu ga u usta
Starica Brule
Emil Zola: Germinal
Riječ je o jednoj od najstrašnijih književnih osveta, što se dogodila već na mrtvom tijelu trgovca Maigrata, kojeg je rulja opazila na krovištu spremišta. U strahu, trgovac je pao na tlo i razbio glavu pred svjetinom. No, u svojem osvetničkom pohodu, koji je bio uzor i linču vesterna, žene se iživljavaju na lešu pa mu pune usta zemljom. “Jedi, jedi ti, koji si nas jeo”, uzvikuje jedna.
Međutim, starica Brule podsjeća sve da je isti u zamjenu za koricu kruha “uzimao” njihove kćeri i njih same. Brule mu je, već odavno mrtvom, golim rukama otkinula spolovilo i ugurala mu ga u usta. “Ah! Nakazo, ti nećeš više puniti naše kćeri!”, uzvikuju žene okupljene oko starice.
Najslavniji plemeniti osvetnik
Hamlet
William Shakespeare: Hamlet
Istoimena drama Shakespearea. Genijalni dramatičar nasljedovao je žanr “osvetničke tragedije” od Seneke. Hamlet je možda najslavniji osvetnik, koji glumi ludilo da bi osvetio voljenog i ubijenog oca pred svojom majkom i vlastohlepnim stricem.
Predstavu u predstavi napravio je prema uzoru na Kydovu “Španjolsku tragediju” (1592). Želio je podsjetiti zločinca, i njegovu prešutnu sudionicu, na postojanje krivnje i grižnje savjesti. Dakle, plemenito je koristio osvetu potaknut očevim duhom, baš kao i drugi junaci ovoga žanra.
Romantični čovjekomrzac
Heathcliff
Emily BrontÉ: Orkanski visovi
U ovome romanu jedne od triju sestara Brontë Heathcliff se pojavljuje kao romantični osvetnik, zanosni čovjekomrzac. Doveden u građansku kuću Earnshaw praktički s ulice, on odrasta kao treće dijete svoga spasitelja. Međutim, kada ovaj umire, on je izložen mučenju i maltretiranju njegovih potomaka. U reakciji se oblikuje osvetnik koji svojim plaštem, stasom i srdžbom, svojim romantičnim držanjem i ponašanjem predstavlja ženama možda najprivlačnijeg osvetnika. Drugo je pak pitanje može li Heathcliff svoju proživljenu poniženost i uvrijeđenost razriješiti uzvratnim udarcima pokojnikovim kćerima.
Osveta sina razmetnoga
Leone Glembaj
Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi
Kako se ova drama događa tijekom jedne noći, a pisac njome otvara istoimeni ciklus što ga čine još dvije drame (“U agoniji” i “Leda”), moglo bi se reći da se ovdje realizira cijeli niz obiteljskih osveta, što opet, sve zajedno, predstavljaju osvetu sudbine. Zna li se da je bogatstvo obitelji Glembaj utemeljeno na zločinu, dakako. U drami se povratnik Leone Glembaj, u mnogočemu sličan povratniku Filipu Latinoviczu, osvećuje glavi kuće i svojem ocu jer je njegova majka svojedobno počinila samoubojstvo zbog očeva preljuba.
Svoju maćehu, barunicu Castelli-Glembaj, koja mu je nekoć bila ljubavnica, Leone ubija škarama u nastupu bijesa. Ovim “sitnim” osvetama izvršava se pravda. A sukob pak oca i sina još od biblijskog “sina razmetnoga” bio je izvor cijelog niza osveta u povijesti književnosti. Dovoljno je samo podsjetiti na to kako otac ubija sina koji se zaljubio u tada neprijateljsku Poljakinju, u Gogoljevu “Tarasu Buljbi”.
Gospodin nevini pravednik
Monte Christo
Alexandre Dumas: Grof Monte Christo
Gospodin grof je možda najprivlačniji osvetnik u povijesti književnosti. S njim se odrastalo u tinejdžerskoj dobi. Njegova se osveta sastojala od ljudskog i Božjeg poštenja i pravednosti. On je kažnjavao, dakle, osvećivao se jedino onima koji su mu izravno nanijeli zlo i odveli ga nevinoga u zatvor. Bio je samo mladić mornar koji se sa svojim brodom Faraonom vratio u Marseille.
Trebao se oženiti djevojkom koju je ljubio. A onda su mu zli ljudi podmetnuli krivnju što nije bila njegova. Stradao je nedužan i oteo srca svih nas čitatelja, ali i gledatelja brojnih filmskih adaptacija. U zatvoru je sreo starog svećenika koji mu je, prije smrti, otkrio otok s draguljima. Preživio je pad u vreći s otočko-zatvorske litice u more i utjelovio nadu brojnoj djeci da će život biti pravedan i pošten, da će se u njemu odnekud pojaviti grof Monte Christo i osvetiti se onima koji ih zlostavljaju.
Osveta je postala Monte Christov život. Ako dobre, pravedne osvete uopće može biti, onda je nju utjelovio ovaj grof kojeg su stvorili takozvani dobri, situirani ljudi. Jednom riječi, građansko društvo kraljevine.
Osveta zbog podmetanja
Otelo
William Shakespeare: Otelo
Protagonist istoimene drame Williama Shakespearea. Govoreći o Otelu kao osvetniku, mnogi još više govore o Jagu koji mu je podmetnuo rubac njegove supruge. “Osvetnička serija” Otelova utemeljena je, dakle, na podmetnutim činjenicama, na pogrešnim obavijestima i umišljaju. Svojom strašnom osvetom on želi satrti suprugu zbog preljuba, stojeći nekako na početku moderne linije osvete iz ljubomore.
A to je, barem u žanru ljubića, od madame Delly preko Daphne du Maurier do suvremenih autorica, najučestaliji motiv osvete. U posljednjoj sceni Jagova supruga Emilija razotkriva neosnovanost Otelove osvete, “ona vrši ulogu usuda: grom pravde udara i ubija s mjesta s kojega ga Jago uopće nije očekivao”. Jedna komentatorica “Otela” kaže: “Ma kakvi joj bili neposredni motivi, u zloći nema motiva; to je tajna njezine snage i njezin užas, razlog zbog kojeg može djelovati nenaslućena”.
Jago nema pravih motiva poput osvete, konstatirao je pjesnik romantizma S. T. Coleridge. Isti pjesnik je Jagov govor na kraju prvog čina (I, 3) opisao kao “traženje motiva za nemotiviranu zloću”. Ovaj se izraz – nemotivirana zloća (zločin) – pojavio, dakle, ponajprije u književnosti, pa tek onda u kriminalistici.
Kad odmazda postane karijera
Vautrin
Honore de Balzac: Sjaj i bijeda kurtizana
Ovaj se karijerni zločinac pojavljuje u romanu “Otac Goriot” kao Vautrin, no tek u “Sjaju i bijedi kurtizana”, gdje se koristi i imenom Jacques Collin, svoju osvetu prema društvu dovodi do vrhunca i postaje državni službenik, odnosno policajac. Osveta zbog smrti mladića (Lucien) kojeg je podupirao glavni je Collinov životni pokretač, a nasuprot njemu stoji antagonist (Corentin) kojeg, također, vodi osveta zbog smrti dvojice bliskih službenika i prijatelja. Više vlasti ih odlučuju postaviti u sam vrh policijsko-sigurnosne hijerarhije.
Obje njihove osvetničke namjere rade, dakle, na dobrobit domovine. “Osveta koja nadživi smrt omraženog bića, koja se nikad ne može zasititi, ulijeva mračnu grozu!”, konstatira Balzac. “Vi svaki dan osvećujete, ili barem mislite da osvećujete društvo, gospodine, i još me pitate za razlog (moje) osvete”, kaže višestruki ubojica Collin vrhovnom državnom tužiocu. Razmatrajući motiv osvete, Balzac kroz jedan od svojih likova konstatira da na Korzici “čovjek ubija svoga neprijatelja, a smatraju ga i smatrali su ga vrlo poštenim čovjekom!”. Tako se dotiče krvne osvete kao mogućeg izvora svake druge, što vuče korijene još od biblijske braće, Abela i Kaina.
Samo osjetljivi bolesnik
Raskoljnikov
F. M. Dostojevski: Zločin i kazna
Cijeli niz kritičara rekao bi da ovaj student nije osvetnik, nego samo bolesnik, dečko osjetljivih živaca, čak pomalo lud. (Ludi su i drugi ubojice Dostojevskog, poput Rogožina iz “Idiota”). No, sasvim sigurno Raskoljnikovu nije jasno kako neka stara baba spava na parama, a on, zajedno s majčicom i sestrom, nema što jesti. I ne može se školovati zbog nedostatka novca.
Odluka da dohvati sjekiru bila je i odluka da se suprotstavi društvenim normama zbog kojih je njegov pisac, uostalom, dospio do streljačkog voda i progonstva u Sibiru. Uvjeren u ispravnost svojeg zločina, Raskoljnikov je spreman radije se nadmudrivati s policijskim istražiteljem nego pobjeći daleko od mjesta zločina.
Junak siromašnih
Robin Hood
Legendarni junak iza kojeg stoje nesigurne činjenice. U jednom rukopisu iz 1230. spominje se odmetnik sličnog imena (Robertus Hood fugitivus). U 15. stoljeću tekstovi o njemu govore kao o vojvodi. No, iz kojeg god se izvora dotaknuli ovoga engleskog plemića, riječ je o liku u kojem svatko prepoznaje nekoga tko “otima bogatima i daruje siromašnima”.
Robin se, dakle, osvećuje bogatima zbog njihova neprirodno stečenoga bogatstva, te isto pravedno raspodjeljuje siromašnim seljacima i svećenicima. Na stranu sad povijesne činjenice i brojne kako književne tako i filmske obrade ovoga lika “dobrog osvetnika”. U svoju bitku s notingamskim šerifom Robin, također, unosi osvetnički naboj zbog svih nepravdi koje je nanio njemu najbližima iz pobunjeničke, šumske družbe.
Borba s prirodom
Kapetan Ahab
Herman Melville: Moby-Dick
Jedna od poznatijih osvetničkih priča. U njoj se govori o junaku koji širokim morem proganja kita koji mu je “odgrizao” nogu. U svoju osvetu uvlači cijelu posadu i naposljetku pogiba, ne mareći ni za svoj, a ni za živote drugih članova posade. Osveta prirodi pretvara se u samoubojstvo za osvetnika. Preživljava jedan jedini član posade koji u prvoj rečenici romana kaže da se zove Ishmael.
Ljubavna osveta
