Laganje u vezi
Pa što ako tu i tamo nešto sitno slažemo, mogla bi glasiti reakcija mnogih među nama na novo istraživanje o tome kako i koliko lažu ljudi u cjelini, te u ženskoj i muškoj polovici te cjeline.
Tko bi si u tome pravdanju htio dodatno tepati, mogao bi, primjerice, umjesto “lažemo” rabiti izraz “lažuckamo” ili koju sličnu kovanicu dovoljno prisilnu i ljigavu da zvukom dostigne mizernost samog pojma laganja. A pritom bi se, kako ovo istraživanje ukazuje, ono “mnogih među nama” iz prve rečenice ovog teksta moglo odnositi i na dame i na gospodu. A ipak, navodi nas na zaključak ista ta studija, napravljena po narudžbi britanskog Muzeja znanosti, više se na muškarce nego na žene odnosi i samo laganje i njegovo poricanje, odnosno nekajanje zbog toga.
Osjećaju krivnju
Istraživanje, koje je agencija za marketinška istraživanja OnePoll provela na uzorku od tri tisuće odraslih osoba, otkriva da muškarci izreknu u prosjeku 1092 laži godišnje, a žene 728. To znači da dečki raznih dobi lažu svakih osam sati, odnosno triput dnevno, a cure raznih godišta svakih 12 sati, tj. dvaput na dan. A pritom krivnju zbog toga osjeća 82 posto lažljivica i 70 posto lažova.
Neka mimozna muška dušica, povrijeđena ovim nalazima, mogla bi graknuti da to nije tako nego da su žene lagale i u ovom istraživanju, a muškarci bili naivni, ali to ipak ne zvuči uvjerljivo. A i sve je teže pod nadzorom uvjerljivo lagati, s obzirom na usavršavanje raznih spravica za detekciju namjernih neistina, čime se ova studija također pozabavila – tri četvrtine ispitanih podupiru uporabu detektora laži u istragama kaznenih djela, gotovo petini to bi bilo prihvatljivo i u privatnom životu, a više od desetine to bi odobrilo i na radnom mjestu.
Još je davno Shakespeare kroz Hamletovo razočaranje majkom ustvrdio kako je “slabosti” (tj. prevrtljivosti i više nego krhkosti) “ime žena”, ali je isti pisac i ženama poručio da ne “uzdišu više” jer da su muškarci “vazda prevaranti bili, na moru jednom nogom, drugom na obali, u ničemu postojani”. Prema spomenutoj studiji, muškarci najviše lažu ženama da se nisu opili (što je četvrta najčešća ženska laž), a one njima da su dobro i da je sve u redu (što je druga najčešća muška laž).
Pri vrhu muških laži su i tvrdnje da su “na putu kući” (isto, ali nešto rjeđe, lažu i žene), “zastali u prometnoj gužvi”, da se nisu javili mobitelom “jer nije bilo signala” ili “nisu čuli”, tu su i neiskreni komplimenti (“vidi se da si smršavila”, “dobro izgledaš u tome”), te na 10. mjestu (kao i kod žena) da je “to ono što sam priželjkivao”. Pa dok je četvrta najčešća muška laž vezana uz šoping-troškove (“nije to bilo tako skupo”), to je kod žena treća laž, a “na šoping slabiji spol” ima još dvije srodne (“to je s rasprodaje” i “ma ne, to već dugo imam”).
Normalan dio socijalizacije
Dvije preostale ženske laži (“ne znam gdje je, nisam to ni taknula” i “ne, nisam to bacila”) podsjetnik su na mudrost Friedricha Engelsa, duhovitijeg i ležernijeg dijela autorskog tandema s Karlom Marxom, da bi idealan bio svijet u kojem žene ne bi premještale tuđe stvari (“a muškarci se ne bi petljali u tuđa posla”).
Samo desetina ispitanih priznaje laganje partneru, 25 posto muškaraca i 20 posto žena laže majci, a 75 posto smatra prihvatljvim laž da se ne povrijede nečiji osjećaji. Doista ne moramo glupima, ružnima, neukima i ljudima s teškim dijagnozama priznati istinu, ali ne moramo ih ni strastveno uvjeravati u obrnuto. A laž nije samo o onome za što znamo da je drukčije, nego i olako dana obećanja za budućnost koja se onda ne potrudimo ispoštovati ili za koje je bilo malo vjerojatno da će ih se moći ispuniti.
Pa iako se može činiti da “laž i nije tako strašna” te da je normalan dio socijalizacije, ipak nije slučajno da je laganje, krivokletstvo i lažno pozivanje na Boga dobilo tako istaknuto mjesto među biblijskim i drugim zabranama (a upravo jučer Židovi su proslavili 3322. obljetnicu sinajskog primanja Tore, koju kao sveto pismo prihvaćaju i kršćani). Jer, krađa i svađa i nasilje i ubojstvo jesu gori od same laži, ali često iz nje proizađu, pa je ona tako izvor svih tih naizgled većih zala.
A nije nemoguće živjeti bez laži. Film “Vicky Cristina Barcelona”, koji su na programu Nove TV mogli preksinoć vidjeti oni koji su ga propustili u kinu i na DVD-u, pokazuje nekoliko likova koji tu i tamo završe u “pogrešnom” krevetu i prolaze svoje neuroze i tjeskobe, pa i ludila, ali se svaki na svoj način trudi živjeti istinoljubivo i (poštujući sebe i druge) što manje lagati, pa je i konačni ishod, iako neveseo, manje loš nego što bi se od pesimističnog Woodyja Allena moglo očekivati.
Laganje kao umjetnost
A za one koji ipak odaberu biti zli i lagati i kad to nije neizbježno, nema boljeg gurua od nacističkog vrhupromičbenika Josefa Goebbelsa koji je podučavao kako laž postaje snažnijom i uvjerljivijom što je se više puta ponavlja, ali i time da je što apsurdnija, samo je treba izreći s lakoćom, bez srama i krzmanja. Prije 17 godina dvoje britanskih novinara provelo je neko vrijeme s Radovanom Karadžićem, o čemu su u nedjeljnom izdanju Independenta u kolovozu 1993. objavili opsežnu reportažu.
U njoj opisuju i kako su pitali svog domaćina o glasinama da voli lagati, da to čini rutinskom učestalošću i da pritom ima lakoću i dar to raditi gledajući sugovornika u oči. “Ma ne, ja nikad ne lažem, a u oči gledam jer kao pjesnik i liječnik volim oči, lijepe su i ogledalo su duše”, odgovorio im je otprilike kasniji doktor Dabić, a oni nisu propustili napomenuti da ih je pritom sve vrijeme netremice – gledao u oči.
Pa dok se takav talent nekih pojedinaca može objasniti i njihovom stručnošću – Karadžić je psihijatar (koji se usavršavao i u Britaniji i drugdje), s interesom i za književnost i teatar – ostaje zapanjajuće kako neki ovdašnji vodeći političari i druge javne osobe, nakon toliko svakodnevnih laganja i prikazivanja nama i svijetu “Potemkinovih sela”, nazvanih prema onom ruskom diplomatu i državniku koji je strancima pokazivao na brzinu sklepana i u stvarnosti nepostojeća naselja, kako dakle takvi i nakon toliko iskustva nemaju nimalo rutine niti se iole potrude, nego nas lažu na način koji je proziran i očit i svakom neupućenom izvanzemaljcu. A to je doista jadno, i jako uvredljivo.
Laganje u vezi
