Ana Ugarković Kod Ane
Sve volim rješavati razgovorom, pa sam dobila komentar od meni bliskih ljudi da se sa mnom čovjek ne može ni posvađati kako treba…
Iako ponekad, doduše rijetko, kad me netko pogodi točno tamo gdje treba, počnem gristi i onda iznenadim samu sebe sa svojom reakcijom.
Čini mi se da se s godinama učim racionalizirati ljutnju i usmjeravati tu energiju samo na stvari koje su mi važne i koje sama mogu riješiti – otkriva nam naša najveća kulinarska zvijezda Ana Ugarković.
Podiže me…
1 Mala – moj pas
Nikad ne zaboravi na moju dnevnu dozu ljubavi bez koje ne mogu funkcionirati. Ljudi su po tom pitanju vrlo zaboravljivi, komplicirani i nepouzdani, pa sam, dok nije bilo nje, često imala apstinencijske krize… Bez obzira koliko sam umorna ili neraspoložena, šetnja ili igra s njom me uvijek opusti i digne.
2 Odlazak na tržnicu
Čak i ako ništa ne trebam kupiti, često prošećem tržnicom – tek toliko. I uvijek, ali baš uvijek me taj ritual oraspoloži. “Small talk” s više manje uvijek raspoloženim prodavačima je nešto o čemu u supermarketima možemo samo sanjati! Najviše volim proljeće kad se nakon zimske “pustoši” i hladnoće počinju pojavljivati prve boje, u obliku šparoga, mladih mrkvica i rotkvica i ranu jesen – kad se još mogu naći zadnje, ali najbolje i najukusnije rajčice, paprike, smokve… Ta sezonska prolaznost nagovještaj da ih sutra možda više neće biti i da moram čekati do idućeg proljeća ili jeseni, inspirira me i automatski dobijem volju za kuhanjem i druženjem.
3 Kuhanje
I sama se čudim kako me kuhanje uvijek smiri. Kao da uronim u neku drugu dimenziju, potpuno sam u tome. Slično kao kad čitam neku dobru knjigu, gledam dobar film ili slušam muziku koja mi se sviđa. Često sama sebe podsjetim koliko sam sretna zbog toga – sumnjam da bih mogla živjeti samo od čitanja knjiga, gledanja filmova i slušanja muzike…
4 Moji nećaci: Filip i Maks
Ljubav na lopate, pametna pitanja na koje “mi odrasli” ne znamo odgovore, pa nas tjeraju da ih sami sebi postavljamo i pri tome shvatimo koliko smo slojeva svega, uglavnom nepotrebnog, nakupili s godinama. Rijetke osobe do čijeg mi je mišljenja jako stalo, a kažu da sam “cool”. A to je meni cool.
5 Ljudi koji imaju strast prema onom što rade
To je vjerojatno najveći afrodizijak koji postoji. Bez obzira da li mene to zanima ili ne, netko tko je potpuno predan svom poslu ili hobiju, uvijek će me zainteresirati. I često se pogrešno smatra da su samo umjetnici ili znanstvenici na neki način pretplaćeni na strast prema onom što rade. Poznajem takve konobare, vatrogasce, prodavače na tržnici, uzgajivače povrća, stolare…
Spušta me…
1 Neljubazni i arogantni prodavači/ce i konobari/ce
Bit tih zanimanja je ljubaznost i uslužnost. Ako doživljavaju svakog gosta ili kupca kao neprijatelja koji ih samo gnjavi i zagorčava im život – gdje je tu njihova satisfakcija? Gdje je tu izazov da se osobu koja možda uđe u tvoj prostor s negativnim stavom preobrati u zadovoljnog gosta ili kupca?
2 Političari i politika
Čak i ljudi koji ulaze u politiku iz altruističkih pobuda i ideala za dobrobit društva ubrzo shvate da je sve samo pitanje moći i kompromisa. I onda ili odustanu ili se počnu igrati politike nauštrb svih nas. Nemam nikakvog poštovanja prema ljudima koji ne stoje čvrsto iza svojih stavova, koji se dogovaraju iza leđa i rade kompromise kako bi zadržali poziciju i moć.
3 Nered
Imam osjećaj da koji put sama napravim užasan nered oko sebe, samo da bih se mogla osjećati bolje kad sve dovedem u red.
Nered oko mene izaziva i nered u mojoj glavi.
Kad sam bila u Japanu, shvatila sam da njihovi minimalistički prostori nisu takvi samo zbog estetike – u bijelim, čistim prostorima puno se bolje misli.
4 Ljudi koji traže posao pa prvo pitaju za plaću
Iako se zna da samo puno novaca nije nikog usrećilo, jako puno ljudi misli da će se, ako budu imali dovoljno novaca sve “posložiti”. Mislim da je upravo obrnuto – novac će sigurno doći ako radimo ono što volimo, u dobrom okruženju – jer ćemo samo na taj način raditi dobro.
5 Netolerancija u prometu
Prije nekih godinu dana, dogodilo mi se “prosvjetljenje”: Vozila sam se po zelenom valu u Zagrebu u doba najveće gužve, oko 17 sati; jedna se gospođa, uredno dajući žmigavac, htjela prestrojiti u srednju traku ispred mene, a ja sam bezobrazno ubrzala i nisam je pustila. Skoro u istom trenutku, bilo mi je žao i usporila sam da ju pustim. Međutim, moj se automobil ugasio i više ga nisam mogla upaliti. Ostala sam stajati u srednjoj traci na zelenom valu u doba najveće gužve, na milost i nemilost gnjevnih vozača koji su mi trubili i psovali sve po spisku. Mogu samo reći da sam to zaslužila, ali i da sam od tada prilično tolerantna.
Ana Ugarković Kod Ane
