DOISTA NISAM znao što razmišljati o Tajvanu pred odlazak u tu daleku zemlju.
Za početak, Nadao sam se da će let iz Beča do Taipeija, kamo sam putovao s nekoliko novinara iz Austrije i Slovenije, kao gost trgovačkog predstavništva Tajvana u Beču, biti negdje prekinut. Nažalost, ništa od toga. Punih 13 sati i 15 minuta bez sletanja. A avion pun kao šipak. Nakon par sati leta stjuardesa me zamolila da spustim zavjesu na prozoru.
Iznenađenje za doručak
To što je vani sjalo sunce, nije bilo bitno. Na Tajvanu, koji je šest sati ispred nas, približavala se ponoć i za posadu aviona to je bio noćni let.
Daleko od toga da je potpisnik ovog teksta ovisnik o alkoholu. Ali, čaša dobrog vina ili aperitiv prije večere gotovo da je uobičajeni ritual. Kod nas da, ali ne i na Tajvanu. U jednom prilično luksuznom restoranu pokušao sam naručiti whiskey. Buorbon, ne scotch. Gledali su u mene kao da sam pao s Marsa. Na koncu su me pozvali da im među mnogim bocama pokažem što želim. Za desetak minuta dolazi boca odabranog pića. Pokušao sam objasniti da bih ja samo dva gutljaja tog pića, a ne litru. Ništa od toga. Naručiti se može samo boca! Pokušao sam i u drugim restoranima, ali promjene nije bilo. Ista priča i s vinom. Naravno da i u restoranima dalekoistočna ljubaznost dolazi do punog izražaja. No, dok sam uživao u solidnom tajvanskom pivu, nitko me nije pitao: Može li još jedna? Ali zato su mi čaja nalijevali dok nisam shvatio da jednostavno ostavim punu šalicu.
Carinske formalnosti gotovo da i ne postoje. Dok smo izlazili iz pristanišne zgrade u Taipeiju bilo je tek oko šest ujutro po lokalnom vremenu, a prvi (mali) šok bila je temperatura od gotovo 30 stupnjeva i vrlo visoka vlaga. Predstavnica domaćina, koja nas je dočekala, ispričala se što još ne možemo u hotel, te objasnila da ćemo doručkovati negdje usput. Svemu sam se nadao, ali da ćemo završiti u klasičnom fast-foodu – nikako. Sjetio sam se one Balaševićeve pjesme “to je jedan sumnjiv lokal, al je kuhar pravi as”. Bez naše Michelle ovakav bih lokal slikao samo – izvana. U njemu je radilo 15-ak osoba, kuhinja je radila kao da će doći barem 500 ljudi, a težak miris pečene i kuhane hrane širio se do sredine ulice. Takav lokal u Hrvatskoj nikada ne bi dobio uporabnu dozvolu, a sanitarci bi pali u nesvijest.
Ne treba napojnica
No, hrana je bila fantastična. Nisam znao što jedem (možda i bolje), ali sve što sam probao, a toga je bilo dosta, bilo je besprijekorno.
Dan je prošao u jurnjavi po dvomilijunskoj prijestolnici te otočne države u kojoj se na svakom koraku smjenjuju najviša svjetska tehnologija i tradicija Dalekog istoka. Koliko god bio umoran, nisam mogao odoliti odlasku na “night market”. U doslovnom prijevodu radi se o noćnoj tržnici, ali zapravo je to mješavina buvljaka i proštenja. Od hotela najjednostavnije je doći taksijem na jedan od sedam gradskih night marketa. Taksi služba je fantastična – besprijekorno čiste, velike limuzine, uredni vozači i cijene po kojima se ne isplati imati vlastiti auto. Petnaestak minuta vožnje platili smo 120 tajvanskih dolara iliti tri eura. I nema napojnica! Na taj su me detalj upozorili, ali sam ipak želio pokušati i – dobio odbijenicu. Baš sam razmišljao što bi ovi taksisti napravili u Zagrebu.
