New York znamenitosti
New York kao New York, kralj našeg planeta, u to nema nikakve sumnje. Svaka čast Tokiju, Riju i Rimu… ali ništa se ne može mjeriti s New Yorkom i to zna svatko tko je barem jednom preletio ocean, kojeg loši pisci obično zovu velikom barom.
Pustimo sad Empire State Building i King Konga što se po njemu vere. Pustimo i velebni kolodvor Grand Central, Rockeffeler Center, Kip slobode i slične turističke must see točke.
Šetnja s bitnicima
Stroga pravila Instituta za akciju nalažu da se u stvari uđe malo dublje, u samu bit problematike… a u Njuci to barem nije teško. Zato vam tek isprobanu, ravno ispod čekića, nudim turističku turu za znalce nakačene na najbolji dio pop-kulture 20. stoljeća, dakle vremenski potez od 1950. do 1980.…
Za što kvalitetniju konzumaciju ove turističke ture bitno je stanovati u srcu Villagea, po mogućnosti u ulici MacDougal, jer tamo je sve pod nosom. Da bi što kvalitetnije odradili ovu turu, bitno se logirati na 3D landmarks – maps.ovi.com, u mom slučaju uključivši genijalnu mogućnost navigacije na telefonu, što me ne prestaje oduševljavati. Moja N97-mica ima tetu koja govori kuda da hodam, dok razmišljam o Dylanu, bitnicima i, naravno, Hunteru Thompsonu.
Za početak: Chelsea Hotel, vjerojatno najslavniji hotel u povijesti svijeta.Tu su se dogodile neke nevjerojatno kreativne stvari poput Odiseje 2001. Arthura C. Clarka. Allen Ginsberg je ovdje sklepao neke od najboljih stihova, a Kerouac je natipkao “Na cesti” za točno 21 dan. U ovom je hotelu Sid Vicious ubio svoje drogirano djevojče Nancy Spungen.
U hotelu su živjeli i pisali Mark Twain, William S. Burroughs, Jean-Paul Sartre, Charles Bukowski. Tu su glazbu stvarali Tom Waits, Patti Smith, Dee Dee Ramone, Edith Piaf, Bob Dylan, Janis Joplin, Jimi Hendrix…
Deranje pluća za dolar
Sad je vrijeme za Fat Black Pussycat u MacDougal Streetu. Pročelnik je svoj brlog podigao doslovno tri metra od te kultne birtijetine, pa se svakog jutra budio s pogledom na mjesto upisano u muzičku povijest. “Sjećam se jednog poslijepodneva, sjedili smo u The Fat Black Pussycatu i pili kavu, kad je Bob Dylan odjednom zgrabio olovku i počeo pisati pjesmu. Dao mi je gitaru i rekao da lupam akorde, dok se on igrao s riječima. Završili smo, Gil se popeo na stage i odsvirao je, dok je Dylan sve to sa smiješkom promatrao iz ugla bara. Pjesma se zvala “Blowin In The Wind…”, zapisao je David Blue.
Turu za znalce nastaviš deset metara dalje, u kultnom i svjetski poznatom Cafe Wha?. Priča kaže da je Dylan, kada je u siječnju 1961. stigao u New York, promrzao i bez novca, tu potražio svoj prvi posao. Pitao je vlasnika Mannyja Rotha može li odsvirati nekoliko pjesama. Ovaj mu je dozvolio, pa je Bob zaradio prvih nekoliko dolara. Kasnije je u biografiji pisao da je tamo svake večeri derao pluća za dolar, uredno raubajući usnu harmoniku.
Preko puta se nalazi Minetta Tavren, talijanski restoran, koji još radi, poznat po bitnicima. Ovdje je Burroughs, koji je imao nešto novca, bezbroj puta platio ručak Kerouacu i ekipi. Dvadesetak metara dalje, u smjeru Washington Square Parka nalazi se Caffe Reggio, u kojem je sjedio i pio kavu Robert De Niro, za snimanja drugog nastavka “Kuma”.
Okrenete na zapad, hodate dvije minute, i već ste kod Stonewalla, gdje se 1969. dogodila famozna šora između gay populacije i policije, koja je, po tko zna koji put, grubom racijom željela raspucati okupljene srodne duše. Nakon godina i u kojima su gosti lokala mirno trpjeli hapšenja, te famozne ljetne noći dogodio se prvi otpor. Neredi su se pretvorili u sedmodnevnu paradu, prapočetak onoga što će se danas zvati Pride.
Ako vas ovo baš i nije previše impresioniralo, vratite se do MacDougla, odmah iza ugla. Na kućnom broju 114 nalazi se tattoo shop, u kojem je pročelnik nabacio dvije nove tetovaže. Ali nekad se ovdje nije tetoviralo, nego cugalo. Tu su se nalazili Gas Light Caffe i Kettle of Fish, omiljeno okupljalište bitnika, mjesto gdje je Allen Ginsberg čitao svoje pjesme. Kasnije je ovdje svraćao Dylan, a postoje zapisi kako je baš ovdje napisao i izveo “Masters of War”, jednu od protestnih pjesama. Isti ti zapisi kažu da se Bob ovdje jednom potukao s Andyjem Warholom, navodno zbog nekog komada…
U blizini je i Thompson Street, gdje je na broju 107 nekoliko godina živio car svemira – Huter S. Thompson. Danas je tu kafić, pa ako sjednete na klupu i zadubite se u svoje misli, možda čak i začujete zvuk njegovih koraka, pa onda i zveckanje ključeva, dok onako sulud i rastresen pokušava otključati vrata.
Čudna uvjerenja
I na kraju ove nostalgične ture, ostaje vam posjetiti Maxs Kansas City. On je malo izvan ruke, na Park aveniji, ali istinski zaljubljenici u pop-kulturu prošetat će se do mjesta gdje su svirali The Velvet Underground, David Bowie, Iggy Pop. Andy Warhol i njegovo društvo bili su stalni gosti. Danas je Greenwich Village skup, a njegovi su stanovnici uglavnom bankari ili bogati Židovi. Ali ipak, čitava svita slikara, pjesnika, performera, klošara, mudraca i luđaka i dalje svakodnevno navraća.
Pročelnik za gonzo pitanja ima sreću da je čitav jedan mjesec, ljeta Gospodnjeg 2009. uspio otkinuti za sebe trideset dana i koračati MacDougalom u nekom čudnom uvjerenju da tu i pripada…
U pravo vrijeme na pravom mjestu
Poslijepodneva sam uglavnom provodio na trgu Washington, u samom srcu Villagea. Park je obično prepun ljudi koji leže, sunčaju se, igraju šah i slušaju barem dvadesetak uličnih svirača koji ordiniraju raštrkani uokolo. Jednog nedjeljnog poslijepodneva nebo se naoblačilo. Pročelnika koji je na klupici zadrijemao, pobudila je kiša.
Debele, teške bobe padale su mu po čelu. Pridigne se i shvati kako ljudi skupljaju svoje stvari i trče prema zaklonu. I onda začuje poznatu melodiju… How does it feel? Dylan…a tko drugi… Grupa svirača se nije dala smesti, usprkos kiši. Tri ostarjela bijela gitarista, jedna ocvala dama i dva crnca s bubnjevima. Nebo se otvorilo, kiša je lijevala, u parku su ostali samo svirači.
– How does it feel – grmjelo je parkom Washington u to kišno nedjeljno popodne, ljeta Gospodnjeg 2009. Prazan park, kiša koja lijeva. I dvadesetak muzičara koji pjevaju pokraj fontane. Kisnu im instrumenti, ali nije ih briga. Samo oni i pročelnik, potpuno utonuo u ono što on smatra samim srcem američkog sna, ili barem onim što je od njega ostalo. I stvarno… how does it feel…
New York znamenitosti
