NOVINAR, snimatelj i reporter HTV-a Miro Aščić nedavno je predstavio putopis “Afrika − misija na Crnom kontinentu”, u izdanju varaždinske nakladničke kuće Stanek.
Iako se u posljednje vrijeme mnogo pisalo o Africi, i mnogo je putopisa objavljeno, Aščićev je pristup ponešto drukčiji. Upitali smo ga o njegovim dojmovima i porukama knjige.
Koje ste zemlje obišli?
− Demokratsku Republiku Kongo, Ruandu, Ugandu, Burundi, Keniju i Tanzaniju. U tom dijelu Afrike proveo sam četiri mjeseca, i to u nekoliko navrata. Namjera je bila prije svega snimiti reportaže o hrvatskim misionarima i kroz njihove priče dočarati život u tom dijelu Afrike.
Budući da je Kongo daleko najzanimljivija, najnestabilnija zemlja i potpuno razorena u brojnim ratovima, putovanje po Africi počeli smo na istoku Konga. Zatim smo snimali reportaže o misionarima koji su u Ruandi proživjeli genocid 1994. U Ugandi smo snimali oboljele od side, u Burundiju Pigmejce, a u Keniji slamove i dječju prostituciju.
Što Vas je privuklo Africi?
− Afrika je kontinent na kojemu je jako puno patnje, a koja posebice dolazi do izražaja na istoku Konga. Tamo djeca umiru od gladi, šest milijuna ljudi poginulo je u ratovima od 1996., roditelji zbog neimaštine djecu proglašavaju vješticama i izbacuju ih iz kuće. Istodobno, Afrika buja od života i ljudi su sretni i veseli unatoč mukotrpnom životu i neimaštini. Afrika je usto prepuna mladih − u Kongu djeca istrčavaju iza svakoga grma i radosno trče za vama. Seljani se okupe na dobrodošlici i zatim uslijedi urnebesna fešta. I to je ona prava ljepota Afrike. Lijepi su, dakako, i nacionalni parkovi i divlje životinje, ali kod mene su u prvom planu bili ljudi.
Koliki je jaz između bogatih i siromašnih u zemljama koje ste posjetili? Pokušava li se tome stati na kraj?
− Strašno velik. Naročito dolazi do izražaja u Kongu, gdje u jednom dijelu grada ljudi žive u straćarama i u neviđenom siromaštvu, a na drugom se, na obali jezera Kivu, nižu velebne vikendice novopečenih bogataša, trgovaca zlatom, dijamantima, kolatanom, ebanovinom…
Od vila do slamova
U Nairobiju, primjerice, na cesti se mogu vidjeti skupocjeni automobili, navečer domaći ljudi objeduju u jako skupim restoranima, a u dvije trećine grada ljudi žive u slamovima u nehumanim životnim uvjetima. Mnogi, da bi preživjeli, potiču maloljetne djevojčice na prostituciju.
Kakvo je stanje s ratovima, bolestima? Zanemaruje li Zapad afričke probleme?
− Svima je poznat genocid u Ruandi, ali malo ljudi zna za krvav i dugotrajan rat u Kongu koji je počeo 1996. Stanje u Kongu i dalje je nestabilno i pitanje je kad će ponovno eskalirati. U Ugandi je LRA, Vojska Božjeg otpora, više od dva desetljeća vodila gerilski rat i počinila stravične zločine, a sada ta okrutna pobunjenička skupina djeluje u Kongu. Zapad ne da zanemaruje afričke probleme, nego ih potiče. Mnogi dobro upućeni u situaciju u Kongu kažu da su je izrežirale strane sile koje crpe kongoansko bogatstvo.
Koja je svrha Vaše knjige? Što ste htjeli da čitatelji vide, osjete?
− Htio sam čitateljima prezentirati Afriku onakvu kakvu sam je ja vidio i u koju sam se zaljubio. Htio sam kroz nju dočarati svakodnevni život, ljude, situacije, vlastitu opsesiju Afrikom i, dakako, ispričati priču hrvatskih misionara koji su joj posvetili život. Ako ova knjiga uspije barem zainteresirati čitatelja za Afriku, ona je postigla svoj cilj.
