KAD POKAZUJTE slike Šangaja, neobično je važno naznačiti datum kada ste ih snimili jer mjesec dana kasnije više ništa nije isto.
Navodno na Ceylonu – Šri Lanki možete vidjeti kako stabljika čaja raste, no u Šangaju bez “navodno” u jednom te istom danu možete vidjeti kako grad raste, doslovno u visinu, ali i buja u širinu.
U svijetu postoji 20 megagradova s više od deset milijuna stanovnika, a jedanaest ih je u Kini (u Europi ni jedan!). Šangaj je s 14 milijuna stanovnika tek četvrti kineski megagrad, no računa se da uz oko 3 milijuna neregistriranih stanovnika i 3 milijuna dnevnih posjetitelja zapravo broji dvadesetak milijuna dnevno nazočnih ljudi. Barem je tako bilo zadnjih pola godine u vrijeme održavanja svjetske izložbe EXPO 2010. koju je posjetilo više od 70 milijuna posjetitelja, što je apsolutni rekord među svim dosadašnjim svjetskim izložbama.
EXPO je bio vrlo zanimljiv, a naš je paviljon, s teretom financijskih ograničenja, svakako zasluživao pozornost koju i sam broj posjetitelja pokazuje. Po mojem sudu najzanimljiviji je bio paviljon Velike Britanije i temom i oblikovanjem.
U Šangaju Kinu trebate potražiti jer je veliki dio grada, a pogotovo centar, nije bitno drukčiji od novog dijela Dubaija, centra Sydneyja ili Seattlea, pogotovo kad iščitavate nazive dućana. Stari dijelovi grada se beskompromisno ruše da bi se gradile goleme poslovne i stambene zgrade. I za izgradnju EXPO-a porušile su se ogromne površine nekadašnjih industrijskih zona pripremajući infrastrukturno izložbeni prostor za vrlo skoro “sutra”. U urbanističkom smislu Šangaj je primjer razvoja grada koji ne raste stoga što se selo seli u grad, nego zato što se grad širi na selo.
Fotoaparat kao ulaznica
A ta “sela”, odnosno stari dijelovi grada danas predstavljaju turističku atrakciju izuzetno zanimljivih posebitosti, Kinu od nekad, materijalno siromašnu i duhom bogatu, Kinu sela i mizernoga grada, vremena Mao Zedonga, ali i vremena “Francuske koncesije”, a danas čak i “Oktober festa”. Šangaj nazivaju “Parizom istoka”. Atmosfera Montmartra je u tom za turiste sačuvanom dijelu grada zaista prisutna pogotovo kad zađe sunce.
U Šangaju je taksi vrlo jeftin i neizbježan da biste stigli tamo kamo ste naumili, no hodanje je jedini način da nešto vidite i doživite kao neuništivu uspomenu. Pogotovo ako ste s fotoaparatom, ne samo zato da biste nešto snimili već više kao svojevrsnim dokumentom akreditacije koji vam otvara vrata i tamo gdje su potrebne ulaznice. No, “pravim fotoaparatom”, a ne onim koje svi imaju.
Pogotovo ako imate i “pravi blic” na aparatu. Iako sam arhitekt i arhitektura me barem profesionalno zanima, život ulice i ljudi koje na njoj susrećete puno su mi zanimljiviji. A imao sam i sreću što su u vrijeme mojeg boravka Kinezi imali državni praznik slaveći ga cijeli tjedan, pa su ulice bile pune. No, imao sam i problem, kao i svi stranci u Kini: Kinezi ne samo da ne znaju ni jedan strani jezik nego se i međusobno teško sporazumijevaju govoreći više od 170 “kineskih jezika”. Nin hao!
