Kako ću istinu priznati sebi
KAZIVANJE ISTINE podrazumijeva sve najgore stvari koje možete zamisliti.
Podrazumijeva to da ćete priznati sve što ste u prošlosti tajili da činite, i to baš ljudima koji će tim razotkrivanjem, smatrate, biti najviše povrijeđeni, koji će se zbog toga najviše naljutiti, iznenaditi ili zbuniti.
Ako ste, primjerice, imali seksualne odnose s nekim tko nije vaš bračni partner, osobi s kojom ste u braku morate sve detaljno priznati i odgovoriti na sva pitanja koja nakon priznanja uslijede. Kazivanje istine podrazumijeva da ćete – svima kojima to i ne biste željeli – otkriti sve svoje tajne i sve svoje prikrivene osjećaje. I što je još gore, to podrazumijeva da ćete svoje osjećaje izražajno predstaviti – da ćete biti bijesni kad budete izražavali ogorčenje, srdačni i ganuti kad budete izražavali zahvalnost te tihi kad još ne budete znali što osjećate.
Pri kazivanju istine riječ je o tome da izražavate osjećaje, bez obzira na vaše predodžbe o taktičnosti ili ispravnosti. Prva je stvar koju morate zaboraviti da biste mogli kazivati istinu učtivost – nema modificiranja izvješća o vašem iskustvu iz "obzirnosti" prema tuđim osjećajima. Iskreni ljudi govore jednostavno, više se koristeći jezikom kako bi opisivali nego ocjenjivali.
Lažljivci gotovo isključivo ocjenjuju, koristeći se opisom samo zato da bi priča bila što uvjerljivija. Vješti lažljivci više se koriste opisivanjem nego loši lažljivci, koji su vještiji u vrijednosnim procjenama, oštroumnije razrađujući predstavljene vrijednosti tako da slušatelj pomisli da je sam zaključio je li ono što se dogodilo dobro ili loše. Sati i sati uvježbavanja i promatranja svima su nam pomogli da razvijemo sposobnost takve manipulacije.
Kad je riječ o prirodi stvarnosti, svi smo skloni reklamerstvu. Kad osoba odluči laganje iz navike zamijeniti kazivanjem istine, put je trnovit i težak. Naučili smo neiskreno vrijednosno procjenjivati i reklamirati vlastita stajališta, o čemu god govorili.
Normalno je otkriti da se život ne odvija prema očekivanjima. Normalno je biti razočaran, ali nastavljati i truditi se najbolje je što možete učiniti. A biti iskren nije normalno. Normalno je pobrinuti se ponajprije za dobru naslovnu priču o sebi. Normalni su ljudi obuzeti smišljanjem kako bi rekli pravu stvar, zahvaljujući kojoj će se predstaviti u najboljem svjetlu. Oni žele živjeti sukladno svojoj najtočnijoj predodžbi o tome što bi ljudi kojima se obraćaju željeli čuti. Nasuprot tomu, iskrena osoba usmjerava svoju pozornost na to da pokaže ono što jest. Povratak iskrenosti spašava ljude od "normalnosti".
Kao umnim bićima, teško nam je dok se suočavamo s nebuloznom prolaznom istinom za sva vremena, iskustvenom istinom. Odlučimo se za težak put principa kako bismo izbjegli pad niz kvrgave stepenice stvarne, privremene i smrtno opasne iskustvene istine. Čak i onda kad su principi u koje se pouzdajemo principi velikog očaja, radije bismo sigurnost nego nesigurnost.
Um kazivanje istine uvijek tumači kao prijetnju sigurnosti. Misle li ljudi da su um, tad im se – počnu li govoriti istinu – čini kao da su u tijeku pripreme za samoubojstvo. Vraški se prepadnu i požele da osjećaji koji se javljaju brzo nestanu. I u pravu su. Na neki način to i jest poput samoubojstva. Kazivanjem istine umire lažno ja. Teško je to. No tek tad postajete cjelovito biće. Tek tad raspolažete snagom kakvom ste oduvijek raspolagali, samo je sad možete svjesno koristiti. Takav je život dobar. Zahtijeva od vas da žrtvujete zadovoljstvo uspavljivanja na masnom madracu.
Ljudi me pitaju: – Zašto bih ljutnju prema drugoj osobi morao ispoljiti izravno? Nije li moguće da na to samo zaboravim ili da shvatim okolnosti tuđe situacije i oprostim? Odgovor je ne. Ne možete oprostiti drugoj osobi ako joj izravno ne izrazite svoje ogorčenje.
Svi mi možemo izmisliti mnogo razloga koji zvuče uvjerljivo, a kojima opravdavamo to što nastavljamo izbjegavati osobu na koju se ljutimo ili kojoj nešto uskraćujemo. "Nema smisla započinjati iznova. To je gotovo. A osim toga, više se i ne ljutim"; "Ona najvjerojatnije nije mislila to što je rekla. Samo je imala loš dan"; "Više se i ne sjećam zbog čega sam se naljutila."
Sva se navedena opravdanja doimaju opraštajuće i plemenito, a takva bi i bila da je riječ o iskustvima, a ne o idejama. Nije problem u tome što su ideje netočne ili pogrešne. Problem je u tome što ideje o opraštanju nisu oprost. One uopće ne pomažu. Vama preostane samo iskustvo ogorčenja i predodžba o oprostu te jedna veza koja propada.
Osobi na koju se ljutite možete oprostiti tek onda kad joj kažete što je učinila ili rekla, a što je vas naljutilo. Tek onda kad si dopustite otvoreno izražavanje ljutnje, ljutnja nestaje. Isto je i s istinom, kad je izgovorite, nećete više biti njome opterećeni, niti će ona utjecati na vaš život.
Kako ću istinu priznati sebi
