Igrice razno
Ovisni o igricama
UGLEDNA PARIŠKA bolnica za rehabilitaciju ovisnika Marmottan otvorila je posebni odjel za liječenje ovisnosti o kompjutorskim igricama, a ovih je dana izašlo i novo izdanje francuskog "Rječnika o drogama i ovisnostima", u kojem se pod pojmom "ovisnosti i droge" spominje i "patološka igra" koja se odnosi na videoigrice i kockanje.
Ne mogu stisnuti pauzu
Objavio je to francuski Le Monde koji je, istražujući koliko je patološko igranje rasprostranjeno među tinejdžerima, došao do podatka da pariška bolnica godišnje prima oko 400 poziva, a hospitalizira između 30 i 40 pravih ovisnika o kompjutorskim igricama!
Najveću pažnju na ovaj problem je skrenulo pojavljivanje Blizzardove igrice World of Warcraft, koju u svijetu igra više od pet milijuna ljudi u dobi od 10 do 60 godina, a barem nekoliko tisuća ih dolazi iz Hrvatske. Radi se o jednoj od najpopularnijih RPG (role playing game) igrica koje se igraju isključivo preko interneta. Za razliku od klasičnih kompjutorskih igara, u ovoj igrici ne igra čovjek protiv kompjutora, nego grupa igrača izvršava zadatke. Ne radi se o pucačinama, nego avanturama u kojima likovi nalikuju karakterima iz "Gospodara prstenova".
– Igram sa svojim prijateljima iz razreda, ali i ljudima iz cijelog svijeta koje sam tako upoznao i s kojima se dopisujem. Cijelo vrijeme igre vodi se chat komunikacija i upoznaju jako zanimljivi ljudi. Igramo timski i ovisimo jedan o drugom. Zato ne mogu stisnuti pauzu kad moja mama to poželi jer u takvim igricama nema pauze. Izlaskom bih uništio sve što je moja grupa radila jer bez mene ne mogu izvršiti zadatak – rekao je Marko, 17-godišnji gimnazijalac, koji dnevno igra pet-šest sati.
Iako su njegovi roditelji ozbiljno zabrinuti zbog "ovisnosti" o igrici, Marko je i dalje odličan učenik ugledne gimnazije i odlučno tvrdi da nije ovisnik.
Lažni identiteti
– Neki moji prijatelji iz razreda povremeno markiraju s nastave kako bi mogli što više igrati. Jer, što više igraš, tvoj lik postaje jači, bogatiji i utjecajniji – objašnjava Marko.
Često se smatra da su djeca ovisna o kompjutorskim igricama nasilna i problematična, no francuski psihijatar Marc Valleur koji vodi odjel za liječenje ovisnosti o igricama tvrdi suprotno.
"To su u pravilu inteligentna djeca koje je strah baciti se u stvarni život, najčešće su sramežljiva, a igrice im na umjetni način daju snagu koju djeca još nemaju", tumači Valleur u Le Mondu. Roditelje upozorava da ne treba olako koristiti termin ovisnosti jer je pravih ovisnika zapravo malo.
Djeca koja igraju više sati dnevno, ali pritom i dalje dobro funkcioniraju u svakodnevnom životu nisu ovisnici nego ih Valleur naziva "jakim igračima".
– Nove igrice su interaktivne, mogu se igrati 24 sata na dan. Sofisticirane su i intelektualno zahtjevne. Otvaraju igračima jedan drugi svijet koji sami kreiraju i uređuju. Jako im je važno što cijelo vrijeme upoznaju nove prijatelje iz cijelog svijeta.
To je svakako pozitivno, jer oni pritom ne moraju otkriti svoj identitet, mogu lagati o izgledu, godinama i spolu, a opet mogu raspravljati o svojim stvarnim problemima. To je u toj dobi jako važno, jer pričaju o problemima bez straha da će ispasti smiješni ili bezvezni – objašnjava razvojna psihologinja dr. Gordana Kuterovac Jagodić s Odsjeka za psihologiju zagrebačkog FF.
Ističe da roditelji imaju stvarne razloge za zabrinutost ako dijete zbog igrice zapostavi obveze.
– Roditelji trebaju prije nego što do toga dođe sjesti s djetetom i dogovoriti se o tome koliko će sati dnevno igrati, s obzirom na druge obveze. Nikako ne treba zabranjivati, pustite da dijete samo predloži dnevni raspored. Razumijem i strah roditelja koji nekoliko sati dnevno gleda u leđa svog djeteta a da ne progovore i jednu riječ – dodaje psihologinja Kuterovac Jagodić.
Da su roditelji u strahu, potvrđuje i psihijatar Nenad Jakušić iz Psihotrauma centra Dječje bolnice Zagreb, koji kaže da mu roditelji svakodnevno dolaze i traže savjete što učiniti, jer im djeca po cijeli dan sjede za kompjutorom.
– Posebno su takvim igricama zaraženi dječaci, dok djevojčice više vole chatati i pisati blogove. Učenici znaju sve o tim igricama, jer je to sad in. Ako ne znaju novosti o igricama, ne mogu više funkcionirati u svom društvu – kaže Jakušić, koji priznaje da i sam kao roditelj ima problema s tim.
– Igranje na kompjutoru djeci bi trebalo biti poput deserta, dakle nagrade, no obično je obrnuto: vrijeme igranja im se skraćuje tek kao kazna – kaže Jakušić.
Svakodnevno igranje kompjutorskih igrica je činjenica koju se više ne može promijeniti, ističe dr. Neda Grgić, ravnateljica jedine Psihijatrijske bolnice za djecu.
– Roditelji trebaju prije nego što do toga dođe sjesti s djetetom i dogovoriti se o tome koliko će sati dnevno igrati, s obzirom na druge obveze. Nikako ne treba zabranjivati, pustite da dijete samo predloži dnevni raspored. Razumijem i strah roditelja koji nekoliko sati dnevno gleda u leđa svog djeteta a da ne progovore i jednu riječ – dodaje psihologinja Kuterovac Jagodić.
Da su roditelji u strahu, potvrđuje i psihijatar Nenad Jakušić iz Psihotrauma centra Dječje bolnice Zagreb, koji kaže da mu roditelji svakodnevno dolaze i traže savjete što učiniti, jer im djeca po cijeli dan sjede za kompjutorom.
– Posebno su takvim igricama zaraženi dječaci, dok djevojčice više vole chatati i pisati blogove. Učenici znaju sve o tim igricama, jer je to sad in. Ako ne znaju novosti o igricama, ne mogu više funkcionirati u svom društvu – kaže Jakušić, koji priznaje da i sam kao roditelj ima problema s tim.
– Igranje na kompjutoru djeci bi trebalo biti poput deserta, dakle nagrade, no obično je obrnuto: vrijeme igranja im se skraćuje tek kao kazna – kaže Jakušić.
Svakodnevno igranje kompjutorskih igrica je činjenica koju se više ne može promijeniti, ističe dr. Neda Grgić, ravnateljica jedine Psihijatrijske bolnice za djecu.
– Donedavno smo na isti način razgovarali o pretjeranom gledanju televizije. Igrice mogu biti dobre u razvoju, no javljaju nam se djeca koja su se potpuno preselila u virtualni svijet i više ne funkcioniraju izvan njega. Imali smo jednog 13-godišnjaka koji je bio izvrstan informatičar i pobjeđivao na natjecanjima. Na kraju se potpuno povukao iz vanjskog svijeta i odbijao kontakt. Tvrdio je da mu ne treba ništa osim kompjutora, jer on preko njega dobije sve: i prijatelje, i putovanja, i učenje i zabavu. Strašno je reagirao na odvajanje od kompjutora. Trebalo je puno vremena i rada s njim da se riješi ovisnosti – priča dr. Grgić.
Iako se stručnjaci slažu da u Hrvatskoj pravih ovisnika o kompjutorskim igricama ima bitno više, oni se još ne obraćaju masovno za pomoć.
– Problem postoji i vrlo je ozbiljan, osobito u Japanu i Kini, gdje postoje primjeri mladih koji po dvije ili tri godine nisu napustili sobu, a reagiraju krajnje agresivno ako im se oduzme kompjutor. U stručnoj literaturi je još prije dvije godine opisan poseban psihijatrijski sindrom vezan za tu ovisnost – kaže dr. Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče.
Bračne zavjete obnovili u igrici
Jedna od pasioniranih igračica je i 30-godišnjakinja koja je zajedno sa suprugom, nakon što je počela igrati, uzela tjedan dana godišnjeg odmora.
– Nismo uopće izlazili iz stana, naručivali smo hranu i samo igrali – priča uz smijeh. Nije ovisnica, tvrdi, no voli provoditi vrijeme uz igricu.
– Slobodno vrijeme provodim na meni najugodniji način. To je u jednoj fazi bilo igranje WOW-a – objašnjava 30-godišnjakinja, koja je na Valentinovo obnovila bračne zavjete sa suprugom. Ovaj put učinili su to u katedrali u Stormwindu, odnosno kao likovi u igrici.
– Ne radi se o tinejdžerima, nego o ljudima od 25 do 35 godina koji jako dobro funkcioniraju. Tu je webdesigner, fotoreporter, urednik, učiteljica, student zadnje godine medicine, prodavač u CD shopu i drugi. A tijekom igranja sam upoznala najšarolikiju grupu ljudi – liječnicu iz Londona, zavarivača iz Finske, optičara iz Rumunjske, bivšeg vojnika UNPROFOR-a iz Nizozemske, kompjutoraša iz Rusije i brojne druge. Priča se o svemu, o poslu, o kuhanju, o glazbi – kaže.
I gledanje televizije je ovisnost
– Nisam nikada htio igrati masivne mrežne RPG-ove jer se bojim da bih se na to navukao. Te su igre dizajnirane tako da stvaraju ovisnost, ovisnost je njihov poslovni model. Goran Zec
Kada jednom počnete, naprosto ne možete prestati igrati, što je proizvođačima tih igara jako važno jer vi osim same igre plaćate i mjesečnu pretplatu.
RPG-ovi uvijek žive, na njima se uvijek nešto događa. To je jednostavno drugi svijet, no taj svijet ne postoji samo u mašto korisnika, on je stvaran, njega dijele isti ljudi po istim pravilima – kaže Goran Zec, profesor psihologije i suradnik kompjutorskog časopisa BUG koji smatra da ovisnost ne bi trebalo izjednačavati s fiziološkim ovisnostima.
– Kod nas je postalo javno prihvatljivo da ljudi po pet sati gledaju televiziju premda je i to jedna vrsta ovisnosti – kaže Goran Zec.
