SVE ČEŠĆE primjećujemo agresiju svuda oko nas – u prometu, obiteljima, školama, u svakodnevnom komuniciranju… Zašto puštamo agresiju u sve segmente života? Možemo li je smanjiti i kako?
Agresija se može definirati kao fizički ili verbalni oblik ponašanja koji ima namjeru povrede osobe ili objekta. I novija literatura iz područja socijalne psihologije kaže da je ključan faktor u definiciji agresije upravo namjera – stoga je agresija namjerno ponašanje s ciljem nanošenja fizičke ili psihičke boli. Postoje spolne razlike u agresivnosti. Muškarci su fizički agresivniji od žena, dok kod iskazivanja verbalne agresije razlike nema.
Razlikujemo dvije vrste agresije, neprijateljsku i instrumentalnu. Neprijateljska agresija je izazvana emocijama. Do takvog oblika agresije dolazi u situacijama koje pojedinac doživljava provocirajućima. Javlja se emocija srdžbe, što rezultira napadom. Instrumentalna agresija je napad, ali sa svrhom postizanja nekog cilja. Tada se agresija ne pojavljuje sama od sebe, nego smo svjesni da agresivnim ponašanjem postižemo neki cilj.
Uz ovu osnovnu podjelu, razlikujemo još pomaknutu (indirektnu) agresiju. Ona se javlja u situacijama kada je izvor agresije nepristupačan ili ga se bojimo. Humorna ilustracija te pojave situacija je u kojoj suprug dolazi ljutit s posla zbog svog šefa i posvađa se sa ženom. Potom njegova žena viče na dijete, dijete udari psa, a pas ugrize susjeda.
Analizirajući uzroke agresije, psiholozi su formirali tri teorije o agresivnosti.
Agresija kao urođeno ponašanje
Prema Freudu, svi ljudi se rađaju s dva instinkta: instinkt života (eros) i instinkt smrti (thanatos). U instinkte smrti ubraja se i agresija. Prema etološkoj teoriji, pak, agresija se stalno nakuplja u organizmu. Kad dosegne kritičnu razinu, dolazi do eksplozije. Međutim, niti jedna od ovih teorija nije opstala jer agresija nije prouzročena instinktom.
Agresija kao odgovor na frustraciju
Većina nas sjetit će se situacije kad nam je bilo potrebno nešto iz trgovine, a trgovina se zatvorila pet minuta ranije. Tada neki ljudi imaju poriv lupiti po vratima ili vikati. Prema ovoj teoriji, frustracija je sve što onemogućava ostvarenje cilja. Frustracija zapravo dovodi do ljutnje, koja je emotivna podloga za agresiju. Teorija je revidirana sa zaključkom kako frustracija ne mora nužno izazivati osjećaj agresije, nego ljutnju. Ljutnja može i ne mora prijeći u agresiju, što ovisi o situaciji.
Agresija kao naučeno ponašanje
Prema teoriji socijalnog učenja, učimo društvena ponašanja imitirajući druge, koji za to primaju pohvale i kritike (odnosno nagrade i kazne). Autor je teorije poznati psiholog Albert Bandura. On smatra kako se agresija može pojaviti i bez emocionalnih promjena, promatranjem određenog ponašanja. Ako je osoba koju promatramo nagrađena za svoje ponašanje, onda se isti obrazac javlja i kod promatrača. Ako je osoba koju promatramo kažnjena za svoje ponašanje, onda će isto ponašanje izostati kod promatrača.
Kao dokaz teorije, Bandura je napravio poznati eksperiment s lutkom Bobo. Bobo je bila lutka veličine predškolskog djeteta, angažirana u tri eksperimentalne situacije. U prvoj su situaciji djeca gledala odraslu osobu koja tuče lutku i za to biva nagrađena. U drugoj situaciji je odrasla osoba bila kažnjena, a u trećoj nije bilo nikakve reakcije. Djeca iz prve skupine pokazala su veći stupanj agresivnosti od djece iz druge i treće grupe. Tom teorijom može se objasniti kako mediji loše utječu na djecu. Prigovor Bandurinoj teoriji jest činjenica da ako netko pokazuje agresivno ponašanje, ne mora značiti da je agresivan.
