Unikatni namještaj
Američki arhitekt Greg Lynn, nakon iskustva s dvoje djece i količinom odbačenih igračaka, namještaj radi od igračaka koje više nisu u upotrebi, a nizozemski arhitekti 2012 uzimaju dijelove iz kućanstva koji se više ne upotrebljavaju, primjerice mašinu za pranje rublja ili vrata hladnjaka, i koriste ih kao konstruktivne elemente.
Simpatična mjesta spasa
Talijanski dizajner, koji živi u Londonu, svoje studente s Royal College of Art vodi u obilazak tvornica po Europi kako bi se neposredno upoznali s proizvodnjom te je na kratkom proputovanju i kroz Hrvatsku. Naziv predavanja proizlazi iz pitanja kojima se on bavi, a to je kako u višemilijunskoj industriji zadržati moral i pritom ponuditi dobar dizajn.
I dok se u Iconu pitaju hoće li preživjeti luksuzni dizajn, pokazujući primjere kišobrana od zmijske kože za 50.000 eura te navodeći pritom (točnu) tvrdnju da industrija luksuza može biti i izvor spasa za kreativce, Gamper odlazi na sasvim druga i simpatičnija mjesta “spasa” – na cesti pronalazi odbačene stolice i od njih stvara nove oblike. Kao i Philippe Starck, Gamper smatra da ne postoji idealna stolica.
Najpoznatiji je njegov projekt “100 stolica kroz 100 dana” u kojemu svaki dan oblikuje nove stolice na temelju postojećih koje je pronašao kod prijatelja ili na ulici. Među njegove prijatelje ubraja se i dizajner Ron Arad čiji je rad također promijenio. Projekt je poslije bio izložen i u Muzeju dizajna.
Dekonstrukcija ikona
Od retro izgleda do najsuvremenijih oblika, dizajner je stvorio stolice koje razbijaju monotoniju svakodnevice.
U pozadini njegovih radova uvijek je priča vezana uz određeno mjesto ili pojedince, a zanimaju ga i socijalni aspekti namještaja, uvijek improvizira i radi bez skica. Nesavršenosti ne skriva, nego ih ostavlja vidljive, kao i u životu.
Proces dekonstrukcije koristi i kad je riječ o ikonskim radovima. Tako je uživo pred publikom na Design Baselu uništio nekoliko komada namještaja slavnoga Gia Pontija, da bi ih izmijenjene poslije ponovno sastavio.
Tridesetsedmogodišnji dizajner želi produljiti život klasičnog djela namještaja i izvan njegova muzejskog postojanja. Koristio je odbačeni namještaj iz hotela Parco dei Principi u Sorrentu, a naziv performancea bio je “Da samo Gio zna…”
Unikatni namještaj
