Lakirano staklo, dekorativno staklo
Staklo – tajne i beskrajne mogućnosti
Monitor, diktafon, mobitel, sunčane naočale, prsten, čaša, zidni sat, slika, vrata, prozor, pregradna stijena… već na prvi pogled dok sjedim uočavam desetke predmeta kojima je jedna stvar zajednička. Svi su napravljeni ili u sebi sadrže staklo. Ako malo proširim vidike, primijetit ću oko sebe mnoštvo staklenih zgrada, staklenih stijena, vrata, prozora te mnoštvo staklenih dijelova svih zgrada koje postoje od obiteljskih kuća, stambenih i poslovnih zgrada, do krovova, ograda i stubišta po trgovačkim centrima, sportskim dvoranama i muzejima…
Promijenim li mjerilo, primijetit ću gomilu staklenih čaša, vaza, posuda, tanjura, staklenih ambalaža i ostalih uporabnih predmeta, ali i stolova, polica, ormara te trendi staklenih tuš kabina i umivaonika. Zapravo, staklo je posvuda oko nas, bilo ono industrijsko koje se upotrebljava u građevinarstvu, arhitekturi i elektronici, automobilsko za autoindustriju, kontejnersko od kojeg se rade razne ambalaže ili, pak, art staklo koje se koristi u dizajnu uporabnih predmeta ili umjetnosti, no njegova masovna proizvodnja počinje tek u drugoj polovici 20. stoljeća.
Naime, još su Egipćani i Sumerani, a potom i Rimljani prije 4 tisuće godina od pijeska silike pravili staklo, no njegova primjena bila je prilično uska, a proizvodnja skupa. S vremenom su staklari u siliku počeli miješati magnezij, željezo i ostale kemijske elemente, čime je staklo postajalo sve izdržljivije i davalo više mogućnosti.
Sve je poteklo od Murana
Od 1100. godine na otoku Muranu staklo su počeli bojati i od njega raditi umjetnost, ali istovremeno i brusili, rezali, puhali te na sve moguće načine eksperimentirali, tako da su oni sa svojim izumiteljima zaslužni za neke od najvećih izuma, poput teleskopa i mikroskopa, ali i ogledala, čija je proizvodnja bila državna tajna.
Otok Murano zapravo je do sredine 17. stoljeća bio pravi monopolist kada je staklo u pitanju, ali ipak prva velika građevina napravljena od stakla nije u Italiji, nego u Londonu, i to golemi paviljon Crystal Palace, sagrađen 1851. godine.
Ta građevina arhitekta Josepha Paxtona sastavljena je od nekoliko stotina tisuća komada stakla, a površina svih staklenih površina i za današnje prilike iznosi impresivnih 92.000 kvadrata stakla.
No, ipak, nakon Crystal Palacea nije došlo do masovne produkcije staklenih zgrada, fasada i krovova jer nisu postojale tehnologije koje bi omogućile proizvodnju većih staklenih površina. Kao i kod vitraja, ali ipak na malo drugačiji način, svako staklo koje se upotrebljavalo u građevini moralo je imati metalne okove, odnosno okvire koji mu daju potrebnu čvrstoću, a zbog toga su i sva stakla bila razmjerno malih površina te su se uz okove slagala jedna pored drugih tvoreći veće zadane površine.
No, tehnologija, kako u staklarstvu, tako i u proizvodnji okova, u 20. stoljeću je uznapredovala i pojavljuju se zgrade sa sve više i sve većim staklenim površinama. Godine 1949. poznati arhitekt Philip Johnson napravio je svoju Glass house u New Canaanu u Connecticutu, a vjerojatno tada nije ni slutio da će njegova Glass house širem krugu ljudi postati poznatija od Mies van Der Roheove Farnsworth house, kuća koja je Johnsonu bila uzor pri projektiranju vlastite obiteljske kuće.
No, još ni tada nije počela masovna proizvodnja stakla, nego tek 1951. kada su izumitelji došli do rješenja kako napraviti veliko ravno staklo.
– Jednostavno, masa na koju se staklo rasprostire u peći je od cinka, a koliko mase stavite, toliko će staklo biti debelo, odnosno tanko – kaže Daniel Kvesić, stručnjak za staklo koji često vodi predavanja o staklu, ali vodi i obiteljski biznis, tvrtku Bokart, koja se prije svega bavi dekorativnim staklom.
– Možda zvuči jednostavno, no za takvo što je potrebno puno znanja i vještine, a primjerice za proizvodnju velikih stakla površine 3x2metra potrebno je da staklo iz peći sa 1500 Celzijevih stupnjeva po cinčanoj bazi putuje čak 450 metara, sve dok se ne ohladi na 35 stupnjeva. Dakle, staklo prođe površinu 4 nogometna stadiona. No, naravno, umjetnost nije samo napraviti staklo velikih dimenzija, nego ovisno o tehnikama u kojima se radi postići nevjerojatne nosive, izolacijske, funkcionalne i estetske mogućnosti – kaže Kvesić.
Nove tehnike obrade
Njihova tvrtka Bokart najpoznatija je po fuziji stakla, ali se bave i laminiranjem, satiniranjem, pjeskarenjem, bojanjem, lakiranjem, printanjem stakla te mnogim kombinacijama svih tih tehnika.
– Laminiranje je spajanje dva ili više stakla te se ono često koristi u autoindustriji, a kreativno laminiranje je proces u kojem je moguće između dva stakla trajno zarobiti različite materijale i strukture: fotografije, tkanine, metale, ali i prirodne materijale kao što su cvjetovi, listovi ili perje. Pjeskarenje je mehanička obrada stakla gdje se sa strojevima gotovo hladno obično ili češće kaljeno staklo obrađuje te se na njemu rade različiti uzorci, ornamenti, natpisi ili motivi, a satiniranje je kemijska obrada kojom se dobivaju slične mogućnosti, a zapravo i puno veće.
Satiniranjem se staklo može djelomice, potpuno, površinski ili dubinski bojati raznim bojama i pigmentima. Moguće su različite kompleksnije obrade kao što su dvostruko satiniranje, dubinsko satiniranje te bojanje satinato stakla. Bojanje satiniranog stakla je nova tehnika gdje se dobiva jednaka mat površina stakla s jednakom propusnošću svjetla, ali u različitim bojama.
Lakiranje je pak tehnika kojom lak ulazi u površinu stakla, a on ovisno o željama omogućava da staklo bude i dalje prozirno, polutransparentno ili posve neprozirno. Naravno, tu je i printanje stakla koje se pak može raditi tako da fotografiju isprintate preko folije, da se direktno iscrta na staklo, da se otisne tehnikom sitotiska ili da se fotografija otisne između dva stakla tako da i dalje ostane prozirna, a uz to s jedne strane može biti, primjerice, zelena, a s druge strane plava…
Zapravo, tu je bezbroj mogućnosti i varijacija koje se mogu postići samo ovim bazičnim tehnikama obrade stakla, a u njih spada i fuzija s kojom smo mi započeli svoj obiteljski biznis na način da se nekoliko različitih vrsta stakla posloži jedno na drugo i termički obradi te dobije posve novo, izdržljivije staklo. Fuzirano staklo pruža vrlo širok spektar mogućnosti obrade i iznenađujuće rezultate. Moguće je kreirati različite strukture unutar stakla, formirati staklo prema kalupima, dodavati boje, spajati nekoliko stakala zajedno, raditi nepravilne oblike i kreirati nove forme – priča Daniel Kvesić, ne skrivajući svoju fascinaciju i ljubav prema staklu i njegovim beskrajnim mogućnostima.
Tehničke karakteristike
I zaista, listajući kataloge o staklu, čini se da staklo nudi bezbroj mogućnosti i varijacija te ponekad uopće ne sliči na taj proziran materijal koji djeluje tako krhko, no i izdržljivo, s obzirom na to da se od stakla rade i mostovi te razni zidovi i stupovi. Kvesić kaže da ovisno o željama staklo mora zadovoljiti tehničke uvjete i karakteristike te da nipošto nije isto hoće li se od tog stakla raditi nepomična staklena stijena, klizna vrata, ulazna vrata, tuš-kabine, kuhinjski zidovi koji se često postavljaju u kuhinju umjesto keramičkih pločica ili pak stolovi i mobilijar. Osim debljine i dimenzija, ovisi i kakvo će se staklo koristiti, a samim time varira i cijena.
– Primjerice, kvadrat običnog stakla možete kupiti za 150 do 200 kuna po m2, a ako kupujete kaljeno, odnosno sigurnosno staklo koje će se puno teže razbiti ili ako se razbije, sasut će se u tupe komadiće koje nikog neće ozlijediti, ono će po m2 stajati oko 800 kuna. Jednako tako svakom dodatnom obradom cijena stakla se penje, tako da se kvadrat može popeti na 200 pa i 400 eura – kaže.
I za kraj, kada je staklo u pitanju, moglo bi se reći, koliko para toliko muzike… a kao i svaka muzika, tako i staklo kada se s njim zna raditi postaje umjetnost.
Lakirano staklo, dekorativno staklo
