Srednji spol
JEFFREY EUGENIDES danas ima savršenu spisateljsku karijeru.
Amerikancu grčkog podrijetla, rođenom u Detroitu 1960., sve se poklopilo već nakon dva romana. I visoke naklade, i odlične kritike, i hollywoodska ekranizacija, i Pulitzer…
A umalo je završilo sasvim drugačije. Krajem osamdesetih Eugenides se ozbiljno bavio mišlju da postane svećenik ili redovnik. Sve je to, zapravo, izgledalo poprilično konfuzno: odrastao u obitelji pravoslavnih korijena, krenuo je na put u budističku Indiju, i tamo se pridružio katoličkoj sljedbi Majke Tereze. Ipak, nakon tjedan dana dobrovoljnog rada odustaje od života posvećenog nemoćnima. Poražen u svojoj potrazi za životom u vjeri, Eugenides se vraća u Ameriku – i doživljava gotovo vjersko ukazanje.
U jednom usputnom razgovoru, nećakinjina babysitte-rica spominje mu kako su i ona i sve njezine rođakinje u jednom razdoblju života pokušale samoubojstvo.. Eugenides je ugledao svoju literarnu misiju. Piše odlična "Samoubojstva nevinih" (1993.) i golemi, izvanredni "Srednji spol" (2002.) za koji je nagrađen Pulitzerom.
"Srednji spol" Eugenides je zamislio kao priču jednog hermafrodita. A onda je ideja počela bujati. Osobna priča pretvorila se u obiteljsku kroniku američko-grčke obitelji: od turskog genocida u Smirni početkom 20-ih, preko bijega u Ameriku, prvih pokretnih traka Fordovih tvornica u Detroitu, nereda u ljeti 1967… Ispod te obiteljske priče Eugenides je ubacio i njezinu nevidljivu genetsku struju, prateći od Male Azije do Detroita put jednog mutiranog gena zbog kojeg će se Calliope Stephanides prvo roditi kao djevojčica, i onda ponovo kao dečko tinejdžerske dobi.
Jureći kroz XX. stoljeće Eugenides se, na kraju, zaustavlja u 70. To je njegov teritorij. Radnja se tu sažima. U to će se doba Calliope Stephanides, rođena kao djevojčica, zbog sindroma deficijencije 5-alfa-reduktaze, s pubertetom početi pretvarati u muškarca. Tajming ne može biti bolji: 70-e su "sjajno vrijeme za seksologe", ironičan je Eugenides.
Roditelji će Callie odvesti dr. Peteru Luceu, vodećem američkom seksologu. Na osnovi krivih procjena, ali i osobnih interesa, dr. Luce, temeljen na liku i djelu poznatog seksologa Johna Moneya, predložit će terapiju estrogenom – i tzv. "korektivnu operaciju".
U to vrijeme tumačenje spolnih razlika preko odgoja bilo je aktualno već desetljećima. Intelektualni duh vremena bio je u službi biheviorističkih teorija. Uostalom, ovo je bilo vrijeme oslobađanja od rodnih imperativa. Vrijeme dokidanja rodnih razlika, i posljedičnih diskriminacija. Callie je odrasla kao djevojčica, to ju određuje kao djevojčicu, i zato dr. Luce predlaže kastracijski zahvat.
Eugenidesov stav naizgled je neokonzervativan. S hormonalnim promjenama Callie se pretvara u muškarca. Rod se određuje genetski; društveni utjecaj je nebitan; a poludjeli seksolozi kastracijama dokazuju svoje teorije. To je prilično problematičan stav, jer ponovno instalira rodne razlike i rodne nejednakosti. U kraćem razdoblju vjerovalo se da bi seksualne razlike mogle odumrijeti. Ali nakon toga javljaju se neokonzervativne teorije, poput "evolucijske biologije" (pod čijim utjecajem su se spolovi ponovno odvojili, "muškarci u lovce, žene u sakupljačice").
No Eugenides rodne razlike ne gleda ni kroz biheviorističke niti evolucionističke teorije. On sažima nekoliko stadija u tumačenju rodnih razlika, promatrajući ih kroz razvoj genetike u 90-ima. I obiteljska kronika i rod određuju se bešumnim kolanjem gena. Ali tu je i slobodna volja! "Suprotno očekivanjima, kod na kojem se temelji naše biće mizerno je nedostatan. Umjesto očekivanih 200 tisuća gena, imamo ih 30 tisuća. Ne mnogo više od miša. Biologija nam daje mozak. Život ga pretvara u um."
