Njemačka književnost
Nekoć bestseleri, danas uglavnom zanemarivani, romani Gustava Meyrinka uvijek se isplate čitati. Posrijedi je, naposljetku, autor za kojeg bi tupilo medijskog žargona današnjice u najboljem slučaju iznašlo epitet “kontroverzan” i time, dakako, zapostavilo svu misaonu dubinu, ali i duhovnu britkost njegova po mnogo čemu osebujna opusa.
Rođen 1868. u Beču kao izvanbračno dijete njemačkog političara i austrijske glumice, Meyrink se, uzevši staru inačicu majčina prezimena Meyer, školovao u Münchenu, Hamburgu i Pragu, gdje će se okušati u bankarskoj karijeri, okončanoj 1902. neosnovanim optužbama za prijevaru.
U književnosti ubrzo će se etablirati kao stilistički vješt pisac fantastične i okultne proze, koja je u doba krize i gorkog otrežnjenja izazvanog Prvim svjetskim ratom među klonulim čitateljstvom imala itekako dobru prođu.
Okultno pripovijedanje
Ali tko je čitao njegove zacijelo najpoznatije romane “Golem” i “Anđeo sa zapadnog prozora” znat će da se okultno pripovijedanje, nadahnuto kabalom i teozofijom, židovskom i kršćanskom mistikom, itekako odlikuje duhovnom i socijalnom kritikom jednog vremena, koje je, poput današnjeg, opasno zaglibilo u bezdušnosti, pa i gluposti.
“Valpurgina noć” (1917) jedan je u nizu Meyrinkovih pripovjedačkih bisera, tajnovita, ali i veoma duhovita pripovijest, koja nas vraća u Prag ratnih godina, rastrgan između boležljive aristokracije na zalasku i socijalne bijede novog proletarijata.
Kulisa starih mitova
Galeriji skurilnih likova životi će se stubokom izmijeniti tijekom jedne jedine – Valpurgine – noći, pa tako i ne čudi što u toj vremenski ispremetanoj igri značenja i samorefleksije prezime prvog kamena smutnje, somnabulnog glumca Zrcadla, u prijevodu znači: zrcalo.
Drevni Prag – koji se prema autorovu sudu napušta radije nego bilo koji grad na svijetu, ali se za njime potom i najjače žali – pokazat će se pritom kao zloguka kulisa starih mitova, čije se krhke granice prema sivilu socijalne zbilje urušavaju gotovo same od sebe.
Sličan topos pruža i Amsterdam Meyrinkova romana “Zeleno lice” (1916), priče o opskurnom snobovsko-boemskom društvu, koje se u uzaludnoj dokolici europskog rasula okuplja oko jedne okultne tajne i time nehotice priziva apokalipsu.
Na krilima ratne traume, koja je uvelike poljuljala temelje okoštale zavičajnosti, pritom će, pak, bitnu ulogu odigrati fantomski lik Chiddera Grüna, vječitog lutalice, koji – eto nam malo erotike – po autorovu shvaćanju u kabalističkom Stablu života utjelovljuje sjedinjenje muškog i ženskog, te prevladavanja tjelesnosti duhovnošću.
Humor s dozom gorčine
Preporuka: Meyrinkove knjige, za koje je njemački pisac Kurt Tucholsky jednom zgodom napisao da ne bi smjele nedostajati ni ispod jednog božićnog drvca, nisu eskapistička literatura, kao što bi sad sugerirao poneki samozvani “realist”.
Njihovo znanje tiče nas se svih, pa tako i njihov humor, posebice u doba krize, valja čitati s potrebnom dozom gorčine.
Njemačka književnost
