Evgenija Onjegina je Aleksandar Sergejevic Puskin započeo dok je bio u progonstvu na jugu Rusije (Kavkaz, Krim) od 1820-1825 godine.Tatjana, djevojka iz palanke, zaljubljuje se u uobraženog Moskovljanina koji se zanosi svojim evropskim manirama. On je hladan, kao da ne primjećuje o čemu se radi. Tatjana, mlada i naivna, piše pismo Onjeginu i otkriva svoju ljubav. Onjegin joj daje na znanje da njih dvoje nisu par. Tatjana duboko pati.
Ona je simbol one Rusije koja je prirodna i zdrava, nezatrovana "evropejstvom".Onjegin je čovjek bez cilja i bez smisla u životu pa mu je, sasvim prirodno, život dosadan i bezvrijedan. Oko njih teče život, prolaze ljudi i događaji, atmosfera, Rusija sa svim onim sto jeste i sto ima. Drugi susret Tatjane i Onjegina događa se u novim okolnostima. Ona je sada kneginja, ali udata za bogatog starca .Onjegin, koji je živio prazan život, pomisli da je sada prilika da priđe Tatjani, da joj piše. To i čini. Ali Tatjana odgovara:"Imam namjeru ostati vjerna u braku."Dok je Onjeginovo odbijanje čin naduvenosti i samozadovoljstva, Tatjanino je visokomoralan cin.“
