Rudnici zlata
Evo, stavit ću ovu standardnu zlatnu polugu na kutiju, ovako, pa ako je dignete jednom rukom i ispred sebe držite 10 minuta, možete je ponijeti kući – smješka se Wilfried Hörner, šef proizvodnje u rafineriji zlata.
– Sigurna sam da isto vrijedi i za vas – odgovaram.
Jer polugu poput onih iz filmova, položenu na njezinu najveću stranu, tešku 12,44 kilograma, i po sadašnjim cijenama vrijednu više od 353.720 dolara, ne mogu ni pomaknuti.
– Da, svaki tjedan osvojim jednu – smije se taj sijedi doktor kemije, i dodaje:
– Uvijek mi je smiješno kada u filmovima pljačkaši napune torbe zlatnim polugama i onda nose hrpu u svakoj ruci, natovare ih na konja i pobjegnu. Da to naprave, konj ne bi mogao stajati – kaže Hörner.
Sve spale i nađu zlato
U drugom pokušaju polugu sam uhvatila čvrsto, s obje ruke, ali to se više ne računa. Iznenađujuće je teška. Hörner kaže zato što ljudi očekuju težinu nehrđajućeg čelika. Koliko je zlato teško pokazuje i to da bi kocka od čistog zlata sa stranicama nešto dužim od 37 centimetra težila – jednu tonu.
– Hoće li se razbiti ako mi padne?
– Ne, razbijeni mogu biti samo vaši nožni prsti.
Hörner, direktor za bankovne proizvode i rafiniranje, pravi je šaljivdžija i naš vođa po rafineriji plemenitih metala Argor-Heraeus u Mendrisiju, u Švicarskoj, talijanskom kantonu Ticino.
Dan je nakon Tri kralja i prvi dan proizvodnje u rafineriji, jednoj od tri najveće u svijetu. Izvana izgleda poput malog zatvora s visokim betonskim zidom i bodljikavom žicom na vrhu. Unutra, pak, obična, siva tvornica od nekoliko manjih pogona, svih stisnutih u jednoj zgradi: talionica, kemijska rafinerija, kovaonica, laboratorij za analizu. Zidovi su goli, pomalo poput skladišta. I baš nitko se ne uzbuđuje, kao da su okruženi običnim željezom, a ne metalom koji je predmet žudnje već tisućljećima.
Zadnji tjedan prošle godine imali su inventuru.
– Kod nas je to nešto kompliciranije nego u drugim poduzećima. Mi ne popisujemo samo inventar, nego pažljivo metemo podove, zidove, stropove, skupljamo radnu odjeću i zavjese, pa sve to zapalimo kako bismo skupili i najmanje skrivene komadiće zlata – kaže direktor za prodaju plemenitih metala Bernhard Schnellmann.
Ne žele nam reći koliko zlata na kraju godine prikupe na taj način.
– Sve što vam mogu reći jest da se ono što tražimo na kraju godine mjeri u gramima – kaže Hörner.
U rafineriji je još praznično raspoloženje. Kako nas Hörner vodi po različitim prostorijama, tako s radnicima razmjenjuje dobre želje za novu godinu. Mendrisio, gradić sa šest i pol tisuća stanovnika, zapravo je u središtu zlatne groznice. Kupci, koji su nekoć mogli svoje zlatne poluge dobiti u roku nekoliko dana, sada moraju čekati tjednima. I to iako rafinerija radi 24 sata dnevno, u tri smjene.
– Nas ograničava kapacitet naših peći. Rekao bih da smo sada s polugama od jednog kilograma u zaostatku dva do tri tjedna, a za kovane poluge, one male od 10 grama, 20 grama ili jedne unce, čeka se i četiri do šest tjedana – kaže Schnellmann.
Ipak, ispred tvornice nema redova. Argor posluje samo s bankama, u kojima je navala na poluge počela prije godinu dana i otada ne prestaje. U ekonomskoj krizi, zbog koje je pala vrijednost dionica, ali i većine sirovina, zlato se pokazalo kao sigurno sklonište kapitala.
Lani je u ožujku postiglo najvišu cijenu u povijesti, 1033,90 dolara za uncu (31,103 grama), no potom je cijena pala jer su investitori zlato prodavali kako bi došli do novca nakon što su izgubili na dionicama. Unatoč tomu, vrijednost zlata raste već osam godina zaredom, a i prošle je godine to bio jedini metal koji je zabilježio rast cijene na godišnjoj razini. Dok je srebro palo za 24 posto, platina za 38, a paladij za 50 posto, zlato je poraslo za 5,5 posto te je godinu završilo s cijenom od 884,30 dolara za uncu.
Pazite što slikate!
– Ljudi kupuju zlato kada postoji nesigurnost, a u ovome trenutku ne znaju u što investirati. Izgubili su povjerenje u dionice, u strane valute i u takvom okruženju zlato je uvijek zanimljivo jer je tu već 6000 godina i uvijek je smatrano posebnim i vrijednim – kaže Schnellmann, koji je u 30 godina rada sa zlatom osim u Argoru radio i kao analitičar za banke Credit Suisse, UBS te Commerzbank.
– Ljudi se sada boje da će izgubiti novac, a tada se javlja taj arhaični refleks i okreću se zlatu. Uz to se sada boje i inflacije, odnosno da će im vlada uzeti novac jer će inflacijom financirati otplatu novca koji je upumpala u oporavak financijskih tržišta. Zbog toga počinju skrivati novac. A zlatnu je polugu lako sakriti – kaže Schnellmann.
Naglašava ipak da problem uopće nije to da se zlata dovoljno ne iskopava, samo ga nema u traženom obliku.
Već prvi korak u tvornicu to i pokazuje. Uza sama vrata nakon sigurnosne provjere pri prijelazu iz upravnog u proizvodni dio, za što smo pokazali putovnice i torbe ostavili u ormariću, leži paleta s polugama sirovog zlata. Umotane su u platnene vrećice i Hörner traži da ih slikamo tako da se ne vidi iz kojeg rudnika su stigle.
– Ima toga još, nije to ništa – požuruje nas.
I doista, još jedna vrata pred nama otvaraju dug hodnik, s desne strane ispunjen paletama s polugama raznih boja i veličina, koje stižu iz rudnika iz cijelog svijeta. Prostora je premalo, zato zlato drže u hodniku.
Hörner objašnjava da se poluge izrađuju već u rudniku, nakon što se ruda tamo rastali ili kemijski obradi. Za hrpu poluga svijetložućkaste boje kaže da imaju oko 40 posto zlata, a ostatak je srebro. Do njih su velike poluge, duge barem pola metra, za koje kaže da su srebro, no ne želi da ih slikamo.
I na drugim mjestima pažljivo prati što fotografiramo. Moli da se ne slikaju pojedini strojevi koje je Argor sam razvio i traži da mu prije objave pošaljemo slike na autorizaciju kako bi bio siguran da se među njih nije zavukla neka poslovna tajna.
– I ja bih s velikim zanimanjem proučio slike iz reportaže o nekoj tvornici naših konkurenata – komentira.
U drugom hodniku, intenzivno žute poluge imaju i 85 do 95 posto zlata.
– To je tako jer majka priroda kaže da tako mora biti. U nekim područjima ruda sadrži visok postotak zlata, u drugima ne – pojašnjava.
Jedno područje u Argoru ipak ne dolazi u obzir – Afrika.
– Imamo vrlo stroge propise. Radimo samo s tvrtkama koje su temeljito provjerene. Moramo znati odakle metal dolazi, kako je proizveden, mora imati dokumente o uvozu i izvozu – kaže Schnellmann.
Za afričke rudnike kaže da ih ne poznaju dovoljno i nemaju ljude koji bi ih mogli provjeravati, a ne žele si priuštiti da se kasnije otkrije da su zlato kopala djeca ili robovi, da su rudnici uništili okoliš ili se bavili pranjem novca.
– Ne želimo riskirati mogućnost da napravimo nešto pogrešno, pa s njima ne surađujemo – kaže Schnellmann.
Poluge sirovog zlata tope se u “crnoj talionici”.
Opasnost za pacemaker
Prije nego što ćemo ući u prostoriju u kojoj se sa stropa svijaju deseci crnih cijevi, Hörner nam kaže da je ulaz zabranjen ljudima s pacemakerom jer su magnetska polja vrlo jaka.
Nekoliko indukcijskih peći tu tali zlato u različitim fazama proizvodnje. U okruglom otvoru jedne sjaji masa rastaljena na 1200 do 1300 stupnjeva, koja se potom iznova lijeva u poluge sirovog zlata. Prvo taljenje služi samo da bi se analizom ustanovilo koliki je točan udio zlata.
– Vi kažete “samo”, ali ovo je zapravo najvažnija stvar koju radimo u našoj tvornici. Mi nikome ne vjerujemo na riječ, inače bismo oštetili ili klijenta ili sebe. Ako pogrešno procijenimo sastav, možemo izgubiti velik novac – kaže Hörner.
– To vam je kao kada u kavu stavite šećer. Kada ih promiješate, isti je sastav na površini, dnu i sredini šalice, a kada se slegnu, šećer padne dolje. Tako i mi topimo sirove poluge jer inače udio zlata ovisi o tome s kojeg ste dijela uzeli uzorak – kaže Hörner.
Vrući se zrak “hvata” već na samom otvoru peći i šalje u ventilaciju koja u sat vremena 90.000 prostornih metara zraka očisti od kiselina, soli, teških metala i drugih nečistoća iz sirovih poluga.
Sirovina s velikim udjelom zlata pročišćava se elektrolizom, a jednu od peći “crne talionice” radnik puni polugama od kojih se lijevaju ploče koje će služiti kao anode. U drugoj prostoriji, u bazenčiću dugom oko dva i širokom oko pola metra, te se anode uranjaju u kiselinu, pa se zlatni ioni skupe na katodi, dok nečistoće nastave plivati u kiselini.
Poluge od zlata previše “prljavog” za elektrolizu obrađuju se u kemijskoj rafineriji, kojoj na ulazu piše “šutnja je zlato”. I doista, na pitanje koriste li se tu kakve otrovne kemikalije – mislimo na arsen koji se koristi za taljenje zlata u rudnicima – doktor Hörner je pomalo uvrijeđen te započinje opširno predavanje o tome kako to je li nešto otrovno ovisi o količini i postupanju, a da oni ionako baš sve otpadne kemikalije recikliraju. Arsen ne koriste.
Ovdje nas ipak ne puštaju bez plastičnih zaštitnih naočala. Prostorija je puna golemih spremnika, a u jednom manjem je prah jarko crvene boje, sol u kojoj je natrij pomiješan s platinom i paladijem, preostao nakon pročišćavanja zlatnih poluga.
Prolazimo pokraj plastične kante pune nekakvog maslinastozelenog pijeska.
– To? To je talog. Sadrži 80 do 90 posto zlata – kaže Hörner.
Čisto zlato nakon kemijskog tretmana nismo vidjeli jer je proizvodnja tu tek započinjala, ali nas Hörner uvjerava da se ono, baš kao i zlato s elektrolize, ponovno topi u stroju koji ga potom brzo hladi i valja poput stroja za tjesteninu, u trake široke oko osam, a debele oko dva centimetra.
– Proizvodimo zlato kao špagete, na metre – šali se Hörner. Ti “špageti” od čistoga zlata – koji su za razliku od onih od tijesta savim čvrsti – osnovni su materijal koji se koristi u ostatku tvornice.
Kasnije će se to zlato u kovnici valjati na željenu debljinu, pa izrezivati “kolačići” – medaljoni, kućišta za satove ili četvrtasti i okrugli profili za izradu nakita.
I nakit je investicija
Suradnja sa zlatarima i urarima ide i u drugom smjeru jer oni Argoru šalju staro zlato. I ono dolazi u polugama. Na jednoj ružičaste boje stoji ime Patek Philippe. Na drugoj nešto svjetlijoj, Cartier.
– Ne mogu vam reći tko su nam točno klijenti, ali mogu reći da radimo za sva velika imena u švicarskoj industriji satova i za glavne brandove talijanske industrije nakita – kaže Schnellmann.
Dodaje da ni kupnju nakita nije moguće odvojiti od kupnje zlata kao investicije.
– Ako pogledate najveće tržište zlata u svijetu, Indiju, konačni kupac tamo ne kupuje polugu ni zlatnik, nego narukvice, lančiće i drugo. Ali to je investicija, ne smatra se samo ukrasom. Kada porastu cijene zlata, oni svoj nakit prodaju. Isto je i u Turskoj ili Aziji. A ovdje, kada ljudi žele investirati, radije kupuju polugu. Ali također, kada vidite koliko se nakita vraća kada poraste cijena, i to pokazuje da se i ovdje nakit smatra investicijom. Teško je povući granicu – kaže Schnellmann.
Ipak, kada prodajete nakit u staro zlato, obično zarada nije velika kao na polugama.
– Razlika je u tome što, kada kupite polugu od priznatog proizvođača – postoji, naime, službeni popis dobrih proizvođača i mi smo na njemu – većina banaka će primiti te poluge uz tek malu naknadu. A ako je riječ o nakitu, ljudi koji ga kupuju će ga prvo testirati i provjeriti i naravno, dobit ćete manje nego za polugu jer se nakit mora ponovno rafinirati, a uz to može imati, na primjer, samo 14 ili 18 karata – objašnjava Schnellmann.
Poluge kakve obično vidimo u filmovima standard su londonske burze zlata i teže 400 unci ili 12,44 kilograma. Takve se, velike poluge u Argoru izrađuju u “bijeloj talionici”. U limenim lončićima su u gram točno izmjereni komadi onog čvrstog zlatnog “tijesta”. Ti se komadi ponovno tale, ulijevaju u kalup i ubacuju u hladnu vodu. Pred našim očima radnik golim rukama nakon manje od minute iz vode vadi manje poluge od četvrt kilograma i slaže ih u kutiju, poput čokoladica umotanih u zlatni papir.
Jedan radnik u osam sati radnog vremena može izliti 400 poluga od jednog kilograma. To znači da mu, po sadašnjim cijenama, kroz ruke u jedan dan prođe više od 11 milijuna dolara.
– Nakon nekog vremena, to postane običan metal. Ne razmišljate više o tome da je to zlato – kaže Hörner.
Cijela rafinerija u godinu dana preradi između 350 i 400 tona zlata, 350 tona srebra i 40 tona različitih legura, izlije 2 do 2,5 milijuna poluga te proizvede 1 do 1,5 milijuna kovanih poluga i zlatnika.
Prije nego što dobiju pečat banke ili rafinerije, poluge se još jednom važu. Ako se potkrade koji gram viška, jednostavno se ostruže nožem, a težina u gramima i njihovim decimalama bilježi se u bazi podataka zajedno s rednom brojem.
Ako nedostaje bilo koji dio grama, poluga se vraća natrag u talionicu. Naime, švicarski zakoni propisuju da je poluga mora biti teška najmanje onoliko koliko na njoj piše.
Odgovaraju samo vladi
Upravo su ti zakoni još iz 19. stoljeća pridonijeli tomu da Švicarska danas ima četiri od pet velikih rafinerija u Europi. Čak tri su u talijanskom kantonu Ticino.
– Kada je Švicarska u 19. stoljeću postala važan uvoznik zlata za satove, vlada je donijela zakon koji je garantirao da će svatko tko kupi švicarski sat bilo gdje u svijetu moći biti siguran da na njemu piše točna količina zlata koju sadrži – kaže Schnellmann te dodaje kako se treba podsjetiti da u to vrijeme mnogi ljudi nisu bili osobito pošteni.
– Vlada je uspostavila agenciju koja je kontrolirala tvornice, a i danas ljudi u našem laboratoriju odgovaraju vladi, a ne upravi tvornice. Bez tih ljudi, mi ne bismo smjeli proizvoditi – kaže Schnellmann. Iako je namjera zakona bila zaštititi kupce, i rudnici su ubrzo shvatili da taj zakon zapravo štiti i njih, pa su počeli svoje zlato povjeravati švicarskim tvornicama.
No zlato ni u kojem trenutku nije njihovo, kažu u Argoru. Zarađuju na svojim uslugama rafiniranja, kovanja i testiranja. S jedne strane rade s rudnicima, s druge s bankama i draguljarima.
– Mi smo u sredini, između planine i vrata prelijepe dame – kaže Hörner.
Najmanja poluga koju proizvode ima jedan gram, a umetnuta je na podlogu i izgleda poput čipa na telefonskoj kartici. Te se najmanje poluge više koriste kao pokloni i suveniri nego kao investicija.
Na neke od malih poluga u Argoru stavljaju kinegram – zaštitu kakva se koristi i na novcu, crtež koji različito izgleda ovisno o kutu gledanja, a utisnut je na dubini od pola mikrometra. Argor je jedina rafinerija u svijetu koja ima prava na korištenje te tehnologije.
Ipak, najveća je potražnja za polugama od jednog kilograma, koje su popularne u Europi, na Bliskom istoku i u jugoistočnoj Aziji.
U Švicarskoj, primjerice, banke, kao što prodaju strane valute, prodaju i zlatne poluge, a ako se ostvare predviđanja analitičara da će cijena zlata i ove godine rasti, Argor bi mogao imati još više posla.
Na izlazu iz rafinerije, Hörner nas moli da dobro obrišemo noge na tepihu.
– Uđite kroz ova vrata. Ako vam vjerujemo, otvorit će se sljedeća vrata ravno. Ako ne, otvorit će se ona lijevo od vas – kaže. Vrata ispred nas se otvaraju. Svjetlucava prašina s naših cipela ostaje ispod tepiha. Do velikog spremanja na kraju godine.
Rudnici zlata
