ZAGREB – U Gliptoteci HAZU otvorena je izložba iz privatne zbirke akademika Josipa Vanište pod nazivom Vaniština poputbina. Izuzetnost izložbe, koja traje do 16. prosinca, jest što se, između ostalih djela, po prvi puta javnosti prezentiraju i djela iz opusa Milana Steinera, a u vlasništvu Josipa Vanište.
Cijelom drugom polovicom dvadesetog stoljeća, a i godinama što su se prelile preko milenijskoga ruba, slikar Josip Vaništa je vrlo agilno prisutan u likovnom životu naše sredine, a u proteklih petnaestak ljeta afirmirao se još kao nemimoilazan pisac, kao iznimno osjetljivi i daroviti evokator ljudi i zbivanja, prilika i ostvarenja. Sačuvavši ljubomorno radnu izdvojenost od buke javnosti i diktata puke aktualnosti, s druge je strane uporno njegovao povlaštene odnose s nizom protagonista i agonista hrvatske, a dijelom i svjetske likovne umjetnosti našega vremena.
Apartna Vaniština pozicija nesvodiva je na bilo koju drugu umjetničku sudbinu, jer je on istodobno i uvjereni nastavljač najplemenitije metjerske baštine disciplina kojima se posvetio (slikarstva i crteža, ponajprije) i više nego znatiželjni i motivirani sudionik radikalnih propitkivanja razložnosti umjetničkog čina uopće. U svom je radnom vijeku održao živom tekovine tradicije naših minhenovaca i shvaćanja likovnosti kao seizmograma ljudske participacije, a paralelno je okušavao mentalne i konceptualne krajnosti smrti umjetnosti. Svojom je sviješću i savjesnošću dodirivao rubove paradoksa i apsurda, no nije odustajao niti od traženja kreativne sublimacije, kristalizacije, katarze…
Jaka biografska i historiografska uporišta Vaniština curriculuma su zajednička prva izložba s Miljenkom Stančićem, 1952. godine, epohalni start dviju snažnih, komplementarnih koliko i kontrastnih, umjetničkih figura što su hrvatskom slikarstvu dali nov zamah, te sustavno djelovanje u okviru (metaslikarske i paraumjetničke) grupe Gorgona (1959.-1966. s Jevšovarom, Kniferom, Kožarićem, Sederom, Bašičevićem, Putarom, Horvatom i Matkom Meštrović). Ni jedan ni drugi (naizgled) kolektivni okvir nije pridonio sputavanju Vaništine osobnosti; naprotiv, čini se da je na podlozi moguće usporedivosti još očiglednija njegova uporna distanca, njegova estetička i etička izdvojenost.
Ne dovodimo time u pitanje solidarnost njegova suputništva, lojalnost njegova drugovanja, nego samo želimo istaknuti kako je on zadržao pravo da među avangardistima ostane tradicionalist (dakako, samo se uvjetno služimo navedenim terminima), a da među zagovornicima vječitih vrijednosti bude metodično sumnjalo i lucidni advocatus diaboli. Drugačije kazano, kretajući se po rubovima mimetičnosti i antikoničnosti, on nije do kraja prekinuo pupkovinu što ga je vezivala s dragocjenim podukama prošlosti, ali nije zanijekao ni magnetsku privlačnost ikonoklastičkih, ludičkih i/ili esencijalističko-strukturalnih tendencija. Tonko Maroević
