ZA RAZLIKU od prva dva koncerta u drugoj polovini 80-ih kada su rasprodali veliku dvoranu Doma sportova, dvadesetak godina nakon prekida karijere Spandau Ballet uspjeli su u isti prostor prizvati tek malo više od 3500 navjernijih fanova.
Iako po zapadnoj Europi bez problema na Reformation turneji rasprodaju i najveće arene, nostalgija se ovaj put u Zagrebu nije pokazala dovoljno efikasnim gorivom. Komotno je sve moglo stati u Ciboninu čime bi se dobilo na atmosferi koncerta kao i slučaju Simple Mindsa ili Pet Shop Boysa.
Šteta, moglo bi se reći, jer začetnici neoromantičarske pop stilizacije, početkom 80-ih inspirirani Roxy Musicom, sinoć su tečnom i dinamičnom svirkom lako pridobili poklonike u Domu sportova.
Na početku muljav zvuk ubrzo je postao kristalno čist, tenorski glas još uvijek sjajno služi Tonyja Hadleya , a najbolji trenuci koncerta – zgodno započetog kratkim videopodsjetnikom na početke karijere – bili su napeta “Highly Strung”, “Virgin”, akustična “With The Pride” i rasplamsana “Through The Barricades” te bis s prilično žestokom “Fight For Ourrselves”i “Gold” koji je do kraja raspjevao publiku.
Doduše, pomalo je bilo smiješno vidjeti Tonyja Hadleyja kao biznismena kojemu na pozornici samo nedostaje power point prezentacija o njegovoj pivovari čija piva skupljaju nagrade po Britaniji
“True” je bila i ostala pop-kuruza, a nisu najbolje sjele ni funk-pop skladbe “Instinction”, “Communication” i “Lifeline”. Paradoksalno, Spandau Ballet – zahvaljujući braći Kemp, raspoloženom saksofonisti Steveu Normanu i bubnjaru Johnu Keebleu – bili su najbolji kad su igrali na kartu fino uštimanog pop-rock benda.
