Sejda Bešlić i Halid Bešlić
Sejda Bešlić i Halid Bešlić
Putniku se uvijek učini da Sarajevo ima dušu, bilo zbog pričljivog taksista, dobrog ključara koji mimo radnog vremena dopušta da privirim u Husrein-begovu džamiju ili konobara u restoranu Pod lipom koji vam doslovce donosi filigransku hranu kad mu kažete da ste umorni od svojeg regularnog menija.
Dok se čaršijom vuku hrpice snijega, jer grad je pred moj dolazak, u utorak, poharala mećava, porušila drveće i zapanjila žestinom Sarajlije, kod Bešlićevih je toplo, mirisno, ugodno. Sejda je za mene spremala pitu pa se sa ženom koju vidim prvi put osjećam kao da se dugo znamo. To, valjda, znači “imati dušu”.
Nakon što pokažem svoje otužno neznanje – pita je ono što mi pogrešno zovemo burekom; ovdje joj je ime sirnica, a burek je samo s mesom – Sejda me u šali prozove “burgerkom”, kojoj ipak, spremno, počinje pričati o svom djetinjstvu…
– Rođena sam kod restorana Kule u Gornjem Kotorcu, mjestu starijem od Sarajeva. Potomak sam plemena Mehmedika. U cijeloj bivšoj Jugoslaviji nije postojalo to prezime. Oko Sarajeva su inače bila ta manja mjesta, nekadašnji posjedi begova.
Moja familija je fino živjela, otac je bio čak nježniji od mame. Imam sestru i brata, cijeli život se volimo, nikad si nismo nešto ružno rekli. Završila sam internu kvalifikaciju za čokoladera, jedva sam čekala da počnem raditi, mislila sam da ću se najesti čokolade, ali nisam. Draži mi je bio rahat-lokum…
Intervju sa Sejdom Bešlić možete pročitati ovdje.
Sejda Bešlić i Halid Bešlić
