Psiho film
Psycho: Nikad prije, a ni poslije, nije snimljeno nešto tako jezivo
Prvo što je Marion Crane napravila kad je otvorila svoj kofer u sobi motela u kojem je odlučila prenoćiti bilo je sakriti 39 tisuća i 300 dolara. Novac njezina poslodavca koji nije položila u banku nego je s njime odlučila pobjeći (ukupno 40 tisuća, ali je u međuvremenu potrošila 700 dolara na zamjenski automobil) dotad je držala u običnoj kuverti, no sada je uzela novine i njima omotala odeblji svežanj novčanica po stotinu dolara. Smjestila je smotuljak na noćni stolić pokraj kreveta kako bi se doimao što neupadljivijim.
Nedugo zatim pošla se tuširati i stradala u kadi od uboda noža zagonetne spodobe kojoj nije stigla vidjeti ni lice. Njezine ukočene zjenice svjedočile su da je nastupila smrt, a kamera se nastavila odmicati od njezina ukočenog tijela, krećući se po sobi, pokazujući smotuljak na noćnom stoliću. Je li zbog njega mlada žena ubijena?
Slučaj Normana Batesa
Potom je u sobu ušao Norman Bates, vlasnik motela. Kad ga je kamera pokazala, u prvom je planu bio upravo kobni smotuljak, kojem on nije pridavao pažnju. Prvo je umotao leš u najlonsku zavjesu, koja je donedavno štitila kadu, a tijekom ubojstva je grubo strgnuta. Metodično je oprao krv s poda kupaonice i kade te počeo trpati Marionine stvari u kofer. Dovezao je njezin auto pred ulaz u njezinu sobu, u prtljažnik unio omotani leš, a zatim je ubacio i kofer. Još jedan pogled u praznu, ali pomno uređenu sobu. Je li nešto ostalo? Da, kobni smotuljak. Nije pokušao ni pogledati što je u njemu, nego ga je ubacio u vozilo koje će ubrzo zatim potonuti u močvaru nedaleko od atesova motela.
Je li to ironija sudbine da se mladić odrekao bogatstva (40 tisuća dolara u današnjem novcu iznosi otprilike 400 tisuća) kojim je mogao renovirati svoj napušteni motel ili možda kupiti neki drugi? Ne. Poslije će psihijatar objasniti da je Bates podvojena ličnost: kada bi ubijao slučajne namjernike u svom motelu, uglavnom mlade žene, on bi se pretvarao u vlastitu majku, koja ne dozvoljava sinu da se “vucara s kurvama”, čak bi se obukao u žensku odjeću i stavio periku.
Prema riječima psihijatra, “to su bili zločini iz strasti, ne iz koristoljublja”. Da je i našao novac, on bi ga možda iz predostrožnosti bacio, da prikrije svaki trag ubojstva. Poruka je filma “Psiho” da je Norman Bates različit od drugih ljudi. Potonji bi sve napravili i za nekoliko dolara, a ne samo za 40 tisuća, dok Normana to ne zanima. I upravo je ta njegova različitost zastrašujuća.
Slučajni projekt
Snimanje “Psiha” završeno je nekako u ovo vrijeme, točno prije pola stoljeća. Film je imao premijeru 16. lipnja 1960. u New Yorku, a reklamna kampanja – koju je osobno smislio sam redatelj Alfred Hitchcock, širokoj publici tada prepoznatljivo ime ne samo zbog niza vrlo popularnih hollywoodskih trilera nego i zbog televizijske serije “Alfred Hitchcock vam predstavlja” – pozicionirala ga je kao najjeziviji horor svih vremena. Kritičari su bili podijeljeni u svojim sudovima, no odjek u kinima bio je tako sjajan da se film pretvorio u fenomen, pa je naposljetku dobio i četiri nominacije za Oscara, među ostalim i za režiju (nijednu nije potvrdio).
Reputacija mu je s godinama rasla i gotovo da nema nekakve rang-liste najboljih na koju nije uvršten i “Psiho”. Samo za primjer, korisnici web stranice HYPERLINK "http://www.imdb.com" www.imdb.com svrstali su ga na 22. mjesto najboljih filmova svih vremena, a Norman Bates na drugom je mjestu najefektnijih filmskih zlikovaca u povijesti kinematografije, odmah iza Hannibala Lectera (ironično, Anthony Hopkins, tumač potonjeg lika, trebao bi glumiti Hitchcocka u filmu “Alfred Hitchcock i stvaranje Psiha”, koji se upravo priprema). “Psiho” je imao i dva razmjerno komercijalna nastavka, a 1998. modernist Gus Van Sant snimio je prepravak, poštujući original gotovo do u kadar, započevši val novih verzija slavnih horora, koji ne jenjava ni danas.
Kada je snimanje filma počelo, u studenom 1959., malo je tko slutio da sudjeluje u nečem izuzetnom. Hitchcock je odabrao taj projekt jer mu se izjalovio jedan drugi (“Nema kaucije za suca” s Audrey Hepburn u glavnoj ulozi), htio ga je napraviti što jeftinije, jer je u to doba puno radio za televiziju, pa je u ekipu pozvao i ljude s kojima se tamo okružio (direktor fotografije John L. Russell bio je čisti televizijski snimatelj). Crnobijelu fotografiju (bio je to njegov zadnji film u toj tehnici) odabrao je stoga što je pojeftinjavala proces produkcije, a donekle i zbog ćudoređa, jer bi brisanje krvi u kupaonici, snimljeno u tehnicoloru, za standarde toga vremena izgledalo zbilja degutantno.
46 slavnih sekundi
Prava na istoimenu knjigu Roberta Blocha dobio je za 9 tisuća dolara, a honorar Anthonyja Perkinsa, koji je igrao Normana Batesa, iznosio je 40 tisuća, kao i svota koju je Marion Crane ukrala. Kuća iznad Batesova motela, inspirirana jednim platnom legendarnog Edwarda Hoppera, koštala je 15 tisuća dolara.
Film je naposljetku završen za skromnih 800 tisuća dolara, no kompanija Paramount nije ga pristala u cijelosti financirati, pa je redatelj uložio vlastiti novac. Nije požalio jer je od zarade na svjetskom tržištu dobio 15 milijuna dolara: ako se uračuna inflacija, to bi danas iznosilo 150 milijuna, što je profit na kojem bi mu pozavidio i Steven Spielberg.
“Psiho” nije tako naelektrizirao javnost 1960. godine samo zbog prizora strave. Nije tada baš bio običaj da vidite ljubavnike u hotelskoj sobi, njega golog do pojasa, nju u grudnjaku i suknji (Hitchcock je imao poseban dar za vizualne dosjetke: u toj sceni Marion ima bijeli grudnjak, jer još nije ni pomislila na krađu, a kada prisvoji novac, nosi crni grudnjak), prvi put je u hollywoodskom filmu pokazana zahodska školjka koja upravo ispušta vodu, a što reći o sceni u kojoj maskirani neznanac ubija golu ženu pod tušem? U 46 sekundi promaklo je 78 vrlo kratkih kadrova, od kojih nijedan nije otkrivao gole grudi ili međunožje.
Glumicu Janet Leigh u nekim je kadrovima dublirala Marli Renfro, koja se posve skinula za rujansko izdanja Playboya te godine, pa je čak i pozirala pod tušem. Komisija koja je izdavala dozvole za prikazivanje vratila je završnu verziju na dodatno kraćenje, uvjerena da se u djeliću sekunde ukazala bradavica. Hitchcock je poslao film natrag bez ikakvih izmjena i ovaj put su članovi komisije zaključili da je sve u redu. Prvi put je prikazan i voajer kako kriomice gleda kroz rupu u zidu ženu koja se svlači: jedina važnija izmjena koju je Van Sant unio u svoju verziju “Psiha” jest da Norman Bates (glumi ga Vince Vaughan) u toj sceni i onanira.
Ubijanje glavne glumice
Hitchcock je u “Psihu” napravio dva radikalna poteza, kakvi su za to doba bili nevjerojatna inovacija. Nitko dotad u Hollywoodu nije eliminirao iz radnje najpoznatije glumačko ime nakon polovice filma. Upravo je to zadesilo Janet Leigh, koja nije imala nikakvih prigovora na kratkoću svoje uloge, jer je znala da je u pitanju prilika kakva se rijetko pruža. Uostalom, za nju je nominirana i za Oscara, i to jedini put u karijeri (za nju je dobila i Zlatni globus, ali ta nagrada tada nije bila tako prestižna).
Hitchcock nije bio jedini koji se nečeg takvog dosjetio. Nekako u isto vrijeme Talijan Michelangelo Antonioni počeo je snimati film “Avantura”, u kojem je nakon prve trećine lik koji tumači Lea Massari, u to doba puno poznatija glumica od protagonistice Monice Vitti, zagonetno nestao. Ni u završnici nam nije otkrio što se s tim likom dogodilo.
Drugo, u to doba nije baš bio običaj da se uloga podudara s privatnim životom nekog glumca. Zašto je Hitchcock odabrao Anthonyja Perkinsa za tumača lika Normana Batesa? Zasigurno ne na osnovi njegovih prethodnih uloga, jer je Perkins dotad igrao simpatične, pomalo stidljive “momke iz susjedstva”, koje su osvajale puno odlučnije heroine. Možda je Hitchcock naslućivao, a možda je nešto i znao o Perkinsovu dvostrukom životu. Glumac je, naime, od javnosti brižljivo krio svoju homoseksualnost, a u njegovim biografijama spominjala se i sklonost prema grubom seksu. Perkins se poslije i oženio (jedno od njegovo dvoje djece je poznati pjevač Elvis Perkins), ali je umro 1992. od upale pluća, kao posljedice dugogodišnjeg pobolijevanja od AIDS-a. Ulogom Normana Batesa Perkins kao da je otkrio dio sebe, pa su ga nakon “Psiha” u filmovima uglavnom tipizirali kao neurotičara.
Nastrani Hitch
“Psiho” traje 109 minuta, a zbog neobične strukture (nakon prve polovice, koja završava ubojstvom, slijede dvije manje cjeline s ubojstvom ili pokušajem ubojstva kao kulminacijom) i nevjerojatno intrigantne Hitchcockove režije (niskobudžetna produkcija kao da ga je posebno relaksirala i poticala na kreativna rješenja) možete ga gledati bezbroj puta. Kad vam se učini da ste u tolikoj mjeri ovladali cjelinom da vam u njoj više ništa ne može promaći, pojavljuje se detalj koji mijenja perspektivu. Nimalo slučajno da su se popularni filozofi, od francuskih semantičara do Slavoja Žižeka, okušavali na tom filmu, izvodeći vrlo zanimljive analize.
“Psiho” je u kina bivše Jugoslavije stigao tek 1963. godine, no zbog stanja u medijima nije bilo straha da će netko otkriti kraj filma (Hitchcock je na to bio posebno osjetljiv, pa je navodno pokupovao sve primjerke knjige Roberta Blocha kako nitko ne bi otkrio da je Norman Bates dvostruka ličnost). Jedina opasnost bili su preprodavači karata i “fakinarija” koji bi pred ulazom u kino iz obijesti vikali kako film završava: tako su, barem meni, u nekadašnjem kinu Balkan, današnjoj Europi, pokvarili projekciju engleskog horora “Krik straha” derući se “Šofer je ubojica!”, što se poslije pokazalo i točnim.
Srećom, ispred kina Kozara (današnji dom Histriona) nije ih bilo iako je gužva bila neopisiva. Imao sam tek trinaest godina, ali bio vrlo filmski nadobudan i podozrivo provjeravao je li film zbilja tako strašan kako drugi pričaju.
Do završnice sam još nekako odolijevao, no kada se Lila Crane sklonila u podrum i ugledala kostur u naslonjaču, a u prostoriju je upao Norman Bates s golemim nožem, preodjeven u ženu i praćen zastrašujućim ciktanjem violina sa soundtracka Bernarda Hermanna, samo što nisam završio ispod stolca.
Kako danas gledam na tu scenu? Kao na čisti transvestitski show. Naime, u toj sceni ne samo da Anthony Perkins nosi periku, nego je ima i redateljeva ljubimica Vera Miles, koja glumi Lilu Crane, a koju su neposredno prije obrijali u Italiji za potrebe snimanja “Pet žigosanih žena”. Zašto transvestiti? Pa, pročitajte neku od novijih Hitchcockovih biografija i shvatit ćete da njemu nijedna od tzv. ljudskih nastranosti nije bila strana.
55 dana u Pekingu (55 DAYS AT PEKING, 1963.), ratni
Agatha Christie: The Man in the Brown Suit, drama
Anđeli i demoni
Anđeo pravde
Animirani filmovi
Beethoven 2
Bijes pod kontrolom
Bilo jednom…
Brazil
Brzina zvuka
Bulworth, politička satira
Čakarovi doci, film – homoseksualizam i Hercegovci
CIGANSKA MAGIJA
Čovječe, volim te
Crying Freeman
Čudovišta protiv vanzemaljaca 3D – SINKRONIZIRANO
Čuvari
Dante 01
Defending Your Life, melodrama
Dječak u prugastoj pidžami
Djevojka iz budućnosti (Zenon: Girl oft he 21st Century, 1999.), obiteljski
DOLINA SUNCA
Državni neprijatelj br.1. (part 2)
El lobo
Evolucija
Film Gia: Angelina Jolie i i Elizabeth Mitchell
Freddy protiv Jasona
Generalova kći
Gran Torino
Hladnokrvni ubojica
Hotel od milijun dolara (THE MILLION DOLLAR HOTEL, 2000.), drama
Hotel za pse
Hrvatski divx
I to je Amerika! Opaka i bez smisla (An American Carol, 2008.), komedija
Iron Maiden: Let 666
Iz pakla (FROM HELL, 2001.)
J.C.V.D.
Jelenko serija
John Wayne: Rio Bravo, vestern
Kickboxer 2
Laka djevojka (TART, 2001.), drama
Ljubav, navika i panika
Ljubav u bijegu
LOST SERIJA
LOVA DO KROVA
Lovci na djeveruše
Maradona (Maradona, 2008.), dokumentarni
MCLEODOVE KĆERI
Michael Moore predstavio dokumentarac “Capitalism: A Love Story”
Miris love
