Nadbiskup Barišić: Fra Kruno Vukušić bio je duhovni graditelj

IMOTSKI – Mnoštvo vjernika pristiglih iz svih župa imotskog dekanata oprostilo se u subotu 27. rujna, od svog dugogodišnjeg duhovnog pastira fra Krune Vukušića, inače najstarijeg franjevca člana franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu koji je preminuo u Imotskom 25. rujna u 96. godini života, 78. redovništva te 71. svećeništva.Misu zadušnicu u imotskoj crkvi svetoga Franje Asiškoga predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić uz koncelebraciju imotskog župnika i gvardijana te dekana imotskog dekanata fra Zorana Kutleše, te još šezdeset svećenika. Nadbiskup Barišić je u propovijedi istaknuo važnost križa kao pobjedonosnog znaka svih kršćana, ali i kao glavnog izvora i crpilišta ljubavi, koja je zahvatila i pokojnog fra Krunu i njegovu obitelj onog dana kad je poželio postati svećenik. Nadbiskup je pojasnio kako možda nije ni čudno da je upravo zbog toga pokojnik često izrađivao replike Višeslavova križa, koje je darovao svakome biskupu, a vrhunac je obilježilo darovanje tog hrvatskog simbola kršćanstva blagopokojnom papi Ivanu Pavlu II. Nadbiskup Barišić je ukazao i na činjenicu po kojoj je pokojni fra Kruno bio i materijalni ali, ono što je mnogo značajnije, i duhovni graditelj. Nakon mise zadušnice, na kojoj je pjevao veliki mješoviti zbor župe Imotski, od pokojnika se u svoje ime, ali i u ime provincijala provincije Presvetog Otkupitelja fra Željka Tolića, koji zbog pastoralne spriječenosti nije mogao nazočiti pogrebu, oprostio župnik i gvardijan samostana u kojem je fra Kruno provodio svoje posljednje dane, fra Zoran Kutleša. Nakon kratkog životopisa, gvardijan je naglasio i pokojnikovu dobrotu, poslušnost i spremnost na pomoć iako je nosio preveliko breme svojih godina, zahvalivši mu u svoje osobno ime te u ime braće franjevaca. Župnik je istaknuo i fra Krunin neizmjerni doprinos kulturnom, duhovnom ali i materijalnom razvoju imotske župe te na posljetku zahvalio svim svećenicima, bogoslovima te postulantima koji su bili uz pokojnoga sve do njegova posljednjeg dana. Posebno dirljive su bile riječi oproštaja fra Krune Bekavca, inače nećaka pokojnog svećenika. On je u svojem kratkom govoru zahvalio svima, posebno vjernicima koji su se usprkos velikoj hladnoći došli oprostiti od dragog im franjevca, ali i samom pokojniku. Pogrebne obrede predvodio je fra Zoran Kutleša, a pokojnik je pokopan u franjevačkoj grobnici na gradskom groblju u Imotskom.Fra Kruno Vukušić, franjevac provincije Presvetog Otkupitelja i svećenik splitsko-makarske nadbiskupije, rodio se 9. lipnja 1913. godine u Vukušićima, župa Katuni- Kreševo, nedaleko Šestanovca u pobožnoj obitelji Mate i Anizije Vukušić. Dane svoga djetinjstva provodio je na siromašnom dalmatinskom kršu, koji ga je jačao da bi mogao preživjeti u ondašnjim surovim okolnostima. Nakon osnovnoškolskog obrazovanja upisuje Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, a zatim i studij filozofije u istom gradu. Godinu franjevačkog novicijata proveo je u Zaostrogu, a posljednje dane svoga školovanja provodi u Makarskoj gdje je završio potrebnu teološku naobrazbu. Za svećenika je zaređen 12. ožujka 1938. godine u crkvi Gospe od zdravlja u Splitu. Nakon školovanja počinje fra Krunino dušobrižničko djelovanje. Najprije je u Imotskom, zatim Tučepima, Hrvacama, Turjacima, a zatim odlazi u inozemstvo, točnije u Njemačku gdje je na službi u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Aachenu, zatim u Sindelfingenu, a potom i u Koelnu. Tijekom svog dušobrižničkog djelovanja, uzdizao je vjerski i moralni život, te ujedno njegovao hrvatski identitet i nacionalnu svijest. Navedeno se posebno očitovalo kroz replike Višeslavova križa, koje je dao preliti u dragocjeni metal u čak 66 primjerka. Zaslužan je i za izradu replike Gospinog pralika pronađenog u Biskupiji kod Knina u 11. stoljeću. U Imotskom i Omišu dao je podignuti dva brončana kipa fra Stjepanu Vrljići, imotskom gvardijanu za vrijeme Turske vladavine koji je osnovao dva navedena samostana. Pokojnik je izdavao i nadaleko poznati zidni kalendar „Hrvatski katolički kalendar", koji je od 1982. kada je počeo izlaziti bio ukras većine hrvatskih domaćinstava. Dana 12. travnja 2002. godine Županijska skupština Splitsko- dalmatinske županije dodijelila mu je Nagradu za životno djelo. U Imotski samostan dolazi po umirovljenju 1985. godine gdje je ostao sve do svoje smrti 25. rujna 2008. godine.