Hrvatski kriminalci strah i trepet Australaca
DALEKO OD smogom zavijenog Sydneyja, gdje živi i radi, Ken Seily je udahnuo svjež zrak i ušetao u Belanglo, područje gustih šuma u australskom Novom Južnom Walesu.
S njim je bio prijatelj Keith Caldwell. Bio je savršen sunčan dan u rujnu 1992. godine i dvojac ga je odlučio iskoristiti za izlet. Negdje na pola puta kroz golemu šumu osjetili su opori smrad. Pred njima su pod granjem i lišćem ležali truli ostaci ljudskog tijela. Preko kostiju bila je navučena crna, već raspadnuta majica.
– Zovi policiju – savjetovao ga je prijatelj.
Tako je, sasvim slučajno, počela potraga za žrtvama monstruma, psihopata i seksualnog predatora Ivana Milata, najgoreg serijskog ubojice kojeg je Australija ikad upoznala. Ivan Marko Robert Milat, sin hrvatskog emigranta Stjepana Milata iz Blata na Korčuli, ubio je devedesetih najmanje sedam osoba, uglavnom izletnika ili autostopera sa svih strana svijeta koji su u Australiju išli u potrazi za slobodom ili poslom. Umjesto toga našli su smrt. Iako sada služi sedam doživotnih kazni, policija ga i dalje redovito ispituje za sve djevojke i mladiće koji su nestali u posljednjih 30 godina u tom dijelu Australije. On šuti.
Nakon prvog groba te 1992. policajci su ubrzo pronašli i drugi. Iz njega je virila cipela i dio potkoljenice. U prvom grobu ležala je Caroline Clarke, u drugom njezina prijateljica Joanne Walters. Pet mjeseci prije njihov su nestanak prijavile njihove obitelji. Zadnji put su viđene u predgrađu Kings Cross, na sjevernom rubu Sydneyja.
Nasilna ubojstva
Putovale su na jug u potrazi za poslom. Istovremeno su izvađeni spisi svih nestalih stranaca u zadnjih godinu dana. Policija je očekivala još tijela i nije se prevarila. Posebno ih je zainteresirao slučaj nestanka Gabora Neugebauera i njegove djevojke Anje koji su u hostelu u Kings Crossu zadnji put viđeni dan poslije Božića 1991. godine. Nekoliko je obitelji iz cijelog svijeta počelo zvati policiju i osluškivati vijesti. Za njihovom se djecom tragalo bezuspješno mjesecima.
Mediji su njušili krv, a policija se bojala najgoreg. Nešto se zlokobno događalo u Belanglu i toga su svi bili svjesni. Dvije pronađene djevojke, pokazale su prve analize ostataka, ubijene su na divlji i nasilan način. Joanne je ubodena točno u srce pa kroz pluća, toliko duboko da je oštrica noža oštetila kralježnicu. Ona je ustvari prošla dobro jer Caroline je upucana u glavu čak deset puta, a cijela je bila izbodena.
Tko je ubojica? Ima li još žrtava? Gdje su? Puno pitanja za inspektore, još više posla, ali tragova je bilo malo. Cure nisu bile opljačkane ni silovane. Pokraj groba pronađeni su opušci cigareta, što je ukazivalo da je netko dugo stajao nad njim. Netko koga su znale, ili tek upoznale?
Pet je dana trajala pretraga šume, timovi su radili 24 sata dnevno. Nisu pronašli ništa. Naknadna obdukcija pokazala je da je Joanne ubodena 14 puta, i to lovačkim bowie nožem. U lubanji Caroline Clarke našli su deset metaka. Mediji na licu mjesta opisivali su patologa kao šokiranog viđenim i potpuno zbunjenog. Trag se ohladio prije nego što je policija uopće počela potragu za ubojicom.
Na temelju tragova koje su imali složili su općenit profil ubojice. Stručnjaci su zaključili da je riječ o osobi, ili osobama, koja živi u ruralnom području te je zaposlena na nekom običnom, jednostavnom poslu izvan ureda. Riječ je o osobi, vjerovali su, koja ima povijest biseksualnih ili homoseksualnih aktivnosti i agresije te je nezadovoljna odnosom s ključnim ljudima u svom životu. Starost: oko 30 godina.
A onda je Bruce Pryor, lokalac koji živi nedaleko od mjesta gdje su djevojke pronađene, nabasao na trag koji je ponovno pokrenuo istragu. Pred njim je na livadi ležala ljudska kost, i to bedrena. Malo dalje ljudska lubanja. Na čelu rana od noža, a donja čeljust bila je otkinuta. Tako je policijska pretraga šume ponovno pokrenuta. Mediji su napali policiju da je otpočetka prerano odustala. Prvi dokazi ukazivali su da su to ostaci Jamesa Gibsona koji je sa svojom prijateljicom Deborah Everist nestao 1989. Ali što onda njegov ruksak i kamera rade sto kilometara sjeverno, s druge strane Sydneyja? Na kosturima žrtava ponovno su pronađeni lančići i slične vrijednosti. Ni oni nisu opljačkani.
Miris fosfora
Prema onome što su mogli utvrditi po kostima koje su forenzičari skuhali u posebnoj otopini, i Gibson je uboden tako da mu je oštećena kralježnica, odnosno prvo je bio praraliziran, a onda dokrajčen. Ukupno sedam oštećenih kostiju, ali uboda koji nisu dodirnuli kosti vjerojatno je bilo puno više.
Što se Deborah tiče, nađen je i crni grudnjak oštećen tako da je bilo gotovo sigurno da je kroz njega ubojica zabijao nož u njezine grudi.
Broj žrtava tada se popeo na četiri. Tragova do ubojice nema. Zato se krenulo u novu pretragu goleme šume, ovaj put sa psima koji su istrenirani da osjete miris fosfora u zemlji.
Dotle su čahure povezane s puškom marke Ruger, a takvih je pušaka u Australiji bilo oko 50 tisuća. Jedan od okolnih mještana policiji je ispričao kako je prije godinu dana vidio četvoricu muškaraca kako u dva automobila voze dvije djevojke koje su mu se činile vezane. Dao je precizne i detaljne opise, istražiteljima čak sumnjivo preopširne. Izjavu je čovjek potpisao kao Alex Milat.
Tada je nađeno još jedno tijelo. Psi su našli ružičaste ženske traperice u lišću. Pokraj njih je bila prazna kutija za metke. I opet kao i svaki put kad bi pronašli tijelo, u blizini je bilo napravljeno primitivno ognjište. Kao da je ubojica s izletnicima prije smrti bio u društvu. Naravno, nađena je i lubanja, i to ženska. Djevojka se zvala Simone Schmidl. Njezina oprema za kampiranje nikad nije nađena. Identificirana je po otiscima zubiju. Bila je avanturistički raspoložena i zadnji put je viđena zapadno od Sydneyja u siječnju 1991. Roditelji su je zvali Simi. Oko vrata joj je visilo donje rublje.
Konačno, nakon godinu dana potrage, u istoj šumi nađeni su i Gabor Neugebauer i Anja Habschied, dvoje njemačkih autostopera koji su od 1991. bili na listi nestalih osoba. Anji nisu mogli pronaći glavu u blizini groba, a Gabor je kao i većina dotadašnjih žrtava imao otkopčan šlic, cijeli osim zadnjeg gornjeg gumba koji je bio zakopčan. Bio je to pečat istog ubojice. Utvrđeno je opet da osim što se sa žrtvama družio prije smrti, ubojica, ili više njih, nakon okrutnog ubojstva još je satima stajao nad mrtvim tijelima.
Sad je bilo jasno. Sedam nestalih osoba, putnika izletnika, vrlo sličnih po godinama i životnom stilu, svi mrtvi. Ubijeni na sličan način, brutalno izbodeni ili propucani, slično zakopani.
Da nije bilo Paula Onionsa, sretnijeg više nego što uopće možete zamisliti, policija možda ubojicu nikad ne bi našla. On je, kao i ostali backpackeri, došao u Australiju zbog predivne prirode i odsjeo u istom hostelu u Kings Crossu kod Sydneyja. Kad su tulumi završili i prijatelji otišli, i Onions je ostao bez novca na kartici. Odlučio se sezonski zaposliti kao berač voća.
Stopirao je do svoje destinacije u okrugu Riverina. Prišao mu je snažan muškarac, koji mu je rekao da će ga povesti gdje treba. Govorio je dobrim australskim. Ušli su u njegov džip i krenuli na jug. Muškarac je nosio guste crne brkove, prvo je primijetio Paul. Predstavio mu se kao Bill i počeo ga ispitivati otkud je, s kim je došao, čeka li ga tko u hostelu, tko zna da je uopće ovdje i čime se bavi. Paul je bio prijateljski raspoložen pa mu je na sve odgovorio.
Bill je njemu rekao da radi kao cestovni radnik, da je podrijetlom iz Jugoslavije te da je razveden. Ubrzo je postao razdražljiv i sve agresivniji. Paul je primijetio da je Bill rasist i da je spreman na nasilje. Odlučio je izaći iz auta i nakon kraće svađe krenuo u bijeg. Bill je vikao za njim da će ga upucati. Na kraju ga je povela majka četvero djece u svom kombiju i Bill je odustao od progona.
Prijavio je slučaj policiji, ali Billa nikad nisu našli. Iako Britanac, ostao je u Australiji i našao dobro plaćen posao. Kad je na vijestima vidio iskopana tijela, odlučio je ponovno pričati s policijom. Policija je imala još jedan trag. Djevojka je tvrdila da je sumnjiv čovjek koji radi s njezinim dečkom. Zove se Ivan Milat, rekla im je, i ima posjed blizu stravične šume.
Kućni arsenal
Posjeduje puno oružja, rekla im je. Bilo je to potkraj 1993. Bila je jedna od dvije tisuće dojavljivača koji su zatrpali policijske službenike. Prezime Milat pojavilo se tri puta i odlučili su ga ispitati. U cestovnoj kompaniji Readymix radili su Richard Bill Milat i Ivan Milat. Za Billa su zaposlenici govorili da je pomalo lud, za Ivana da je marljiv i cijenjen. Bili su braća.
No Ivan je bio taj koji je odslužio par godina u zatvoru zbog manjih kaznenih djela. U dosjeu je iskočilo nešto što je potaknulo sumnju. Godine 1971. Milat je bio optužen da je pokupio dvije autostoperice te da je jednu navodno silovao. Obje su rekle da je imao velik nož i puno užadi kod sebe. Milat je oslobođen jer nije bilo dokaza.
Sve se složilo u jedan trag. Lažno svjedočanstvo Alexa Milata, Bill Millat koji je umalo ubio Onionsa, i sada Ivan Milat s poviješću sličnih ispada. Možda, složili su se istražitelji, tražimo više njih, braću ili cijelu obitelj. Ivan Milat bio je jedan od trinaestero djece u obitelji.
Nedaleko od šume Belanglo, trojica braće Milat posjedovala su maleni ranč. Sada je sve trebalo povezati. Na kraju je Onions prepoznao Ivana Milata kao svog napadača. Iako mu se predstavio kao Bill Milat, policija je shvatila da je on tog dana radio, a Ivan nije.
Ivan Milat je uhapšen. U akciji je sudjelovalo 50 policajaca. Opkolili su kuću u kojoj je bio s djevojkom. Umjesto da provale u nju, nazvali su Milata i rekli mu da mirno izađe. On je spustio slušalicu. Kad su ga opet nazvali i pitali zašto nije izašao, odgovorio je da misli da ga netko zafrkava. Na kraju je sa svojom djevojkom Chalinder izašao i predao se policiji.
Rekao je da nema pojma zašto je uhapšen i da ne zna ništa o tijelima u Belanglu. U kući je nađena jedna čahura koja je odgovarala čahurama kod grobova i dvije vreće za spavanje za koje je kasnije utvrđeno da pripadaju dvjema ubijenim djevojkama. Nađen je i Bowie nož i priručnik o Ruger pušci. U njegovoj garaži nađeni su dijelovi odjeće koji su pripadali žrtvama. Rekao je da nikad prije nije vidio ni nož ni komade odjeće.
Konačno, u skrivenom pretincu u potkrovlju nađeni su dijelovi puške kojom je ubijao i streljivo. Sumnje nije bilo. Ivan Milat je serijski ubojica.
Pretraga kuća njegove obitelji pokazala je da je cijela obitelj naoružana, a u kuhinji njegove majke Margaret pronađena je sablja. Milatovi su bili nakrcani dvocijevkama, pištoljima i golemim količinama streljiva.
Ivan Milat do danas tvrdi da je nevin. Bori se za smanjenje kazne. Da bi ubrzao raspravu o smanjenju, nanosio si je ozljede. Štrajkao je glađu i ozljeđivao se. Suci su 2001. zadnji put odbacili njegovu žalbu na kaznu. U obrazloženju su rekli: ako ikad izađe na slobodu, ponovno će ubijati.
Pitali su ga i za druge nestanke djevojaka u krajevima gdje je prije živio i radio. Leanne Goodal (20), Robyn Hickie (17) i Amanda Robinson (14) nestale su u New South Walesu kada je tamo Milat radio, ali gledajući obitelji žrtava direktno u oči rekao je da s tim nema ništa.
Tijekom zadnjih deset godina nekoliko je puta ispitivan o nestancima djevojaka u blizini mjesta gdje je radio diljem australskog Walesa. Ništa nije priznao.
Prošle godine plastičnim nožem odrezao si je mali prst i htio ga poštom poslati sucu. Prebačen je u bolnicu, ali kad se utvrdilo da se prst ne može prišiti, vraćen je u zatvor.
Nerazjašnjeno je ostalo najmanje 10 nestanaka djevojaka koje su putovale Australijom. Svaki od njih proganja istražitelje. Odgovore u svojoj ćeliji ima samo Ivan Milat.
356 dokaza: Milat se branio da su mu sve podmetnula braća, pravi ubojice
Ivan Marko Robert Milat konačno je 1996. optužen za brutalna ubojstva sedam autostopera.
Protiv njega su bila četiri svjedoka i 356 sigurnih dokaza objašnjenih u detalje. Među ostalim i sablja kojom je Anji Habschied odrubio glavu. Ivan se branio da su mu sve podmetnula braća Bill i Walter, koji su pravi ubojice.
Nakon 15 tjedana donesena je presuda. Godine 1995. u srpnju Milat je osuđen na šest godina zatvora zbog napada na Paula Onionsa, a za svako ubojstvo dobio je doživotnu kaznu. Ukupno sedam doživotnih i dodatnih 18 godina u zatvoru.
– Nisam kriv i to je sve što ću reći – ustvrdio je Milat sucu.
Pri dolasku u zatvor odmah su ga napali, a nakon nekoliko mjeseci pokušao je pobjeći. Na kraju je završio u zatvoru Goulburn blizu šumskog područja Belanglo.
Jedan od Ivanove braće, Boris, medijima je poslije rekao kako su sva njegova braća sposobna za ekstremno nasilje.
– Gdje god Ivan radio, ljudi su nestajali. Mislim da ih je ubio puno više – rekao je.
– Koliko? – pitali su reporteri.
– Najmanje 28 ljudi – odgovorio je Boris.
