BORIM SE kako napisati tekst “Epidemija popustljivog odgoja” ili “Zašto su djeca nevesela, nezadovoljna, sebična… te kako im pomoći” o knjizi američkoga psihijatra Roberta Shawa i novinarke Stephanie Wood.
Kažem, borim se jer nisam sigurna kako nakon prilično gadne noći koju mi je priuštio moj četverogodišnjak.
Budio se deset puta tijekom noći, tražio piti, ići na WC… i onda se u 5.30 preselio u naš krevet i tu je bio kraj spavanja. I našeg i njegova. Dakle, kad čitam što piše dr. Shaw, vidim gomilu grešaka (nadam se popravljivih!) koje sam napravila ja, kao i moje prijateljice, majke male djece. Nadam se, ipak, da na koncu nećemo odgojiti nezadovoljnu, neveselu, otuđenu, emocionalno hladnu i nasilnu djecu…
Za početak: dojenje. S tim nisam imala problema, za razliku od mojih prijateljica koje su se namučile s grižnjom savjesti kada bi nakon par mjeseci nespavanja odlučile prestati s tim. Hoću reći, s tim dojenjem je neka teška drama. Samo što ne proglase vješticama žene koje to ne rade! “Današnji roditelji su, izgleda, potpuno uvjereni u to da život njihove djece mora – radi izražavanja vlastite ličnosti – teći potpuno glatko i bez ikakvih frustracija…
1. Nemojte ništa planirati unaprijed
2. Predugo ostavite bebu s neadekvatnom osobom
3. Nastojte biti što nervozniji i napetiji
4. Popuštajte svim djetetovim mušicama
5. Olakšajte djetetu silazak u svijet konzumerizma
6. Dopustite djetetu da se osjeća kao gospodar svemira
8. Ne pridržavajte se ni jednog etičkog zakona koji nije u skladu s vašim porivima
9. Nastojte da trogodišnje dijete spava u vašem krevetu, duda i nosi pelene
10. Nemojte nadzirati život svog djeteta
11. Omogućite mu da neograničeno uživa u TV-u i videoigrama
12. Ponašajte se kao da je vaše dijete potpuno odraslo
13. Nemojte s njim provoditi slobodno vrijeme
14. Ne zamarajte se ako vam se dijete upušta u seksualne odnose, drogira, puši ili pije
Tek rođeno dijete treba i zaslužuje trenutačnu i stalnu pažnju. Ali, do šest mjeseci dijete treba razviti sposobnost da samo zaspi i spava cijelu noć ili da se zabavi igračkom u kratkim razdobljima dok roditelj obavlja svoje svakodnevne zadatke.” – Ma, daj, molim te, koje su to new age mudrolije… – govori moja prijateljica, majka 13-mjesečne curice, koja se još uvijek budi noću. Hm, lako je Shawu tako govoriti…
“Zagovornici filozofije poznate kao obiteljski krevet vjeruju da će se dojenčad osjećati sigurnije ako spavaju pokraj roditelja i da će majke imati manje problema s ponovnim uspavljivanjem djeteta tijekom noći ako se moraju samo okrenuti i umiriti ga. Ovo je izrazito sporno pitanje – osim njega, još su samo dojenje ili nedojenje teme koje izazivaju tako burne reakcije roditelja…
Nikad mi nije bilo jasno kako dijete koje spava s vama u krevetu može biti dobro za vaš brak. Kakvu vrstu intimnosti mogu roditelji upražnjavati ako ne mogu biti nasamo?”, čudi se psihijatar. – A kakvu vrstu intimnosti mogu ostvariti roditelji dok im dijete u susjednoj sobi vrišti pa strahuju da će im susjedi pozvati policiju zbog narušavanja javnog reda i mira ili socijalnu službu zbog zanemarivanja djeteta – spremno odgovara Ana, majka dvogodišnjeg dječaka koji još uvijek dijeli postelju s njom i suprugom.
Idemo dalje, što s djetetom koje vrišti u šoping centru i baca se po podu sve dok mu ne kupiš još jednu kutiju legića, gormita ili winksica? Znate takve, garant. “Vrlo težak problem mnogih roditelja je nesposobnost da svojoj djeci nametnu granice. Djeca trebaju nekoga da im odredi kada moraju u krevet, kada će pisati zadaću, gledati televiziju, nekoga da im kaže što trebaju jesti i s kime se igrati.
Oni dobro napreduju u strogo nadziranoj sredini. Mi ih ne oštećujemo kad im kažemo ne, a ni onda kad im zabranjujemo neke stvari”, tvrdi dr. Robert Shaw, koji zagovara tezu da je najvažniji posao oko odgoja djece onaj do neke desete godine, kasnije je bitno teže ispravljati “krive Drine”. No, to nikako ne znači da tinejdžerima treba pustiti da se “samoodgajaju”. Takav stav zastupa i liječnica Olja: – Apsolutno sam protiv preporuka da roditelji ne smiju vikati na svoje dijete. Ne postoji onaj koji nije nikada podigao glas.
Ja se izvičem pa se smirim, ali ih nikad ne udaram – kaže Olja, koja, istina, i nema puno razloga za viku. Njezina tinejdžerica je pristojna superučenica. Možda bi, kaže njezina majka, mogla malo pomoći u kućanskim poslovima, ali djevojčica je, veli, ionako prepuna obveza.
– Vidim puno njezinih vršnjaka koji imaju depresiju, psihozu, koji se grozno ponašaju prema roditeljima, koji im govore grozne stvari – kaže Olja, koja kćeri dopušta slobodu (da, i njezina je osmašica bila u Zagrebu na koncertu Lady Gage), ali uz stroga pravila.
– Zabranjeno je lagati, jer je povjerenje između djece i roditelja ključno u odgoju. Osim toga, moja kći ima ograničen džeparac i limit na mobitelu, kao i određenu uru kad se navečer mora vratiti doma. To je 22 sata, uz iznimke u slučaju rođendana, ali opet uz dogovor. Ne volim kašnjenje, a čini mi se da istu stvar ne vole ni moja djeca – govori Olja, koja smatra i kako ne postoji univerzalno pravilo za dobar odgoj djece.
Propusti u odgoju doveli do smrti Luke i Miroslava
Luka Ritz je najpoznatija žrtva okrutnog nasilja među mladima. Prošlog tjedna šokirala nas je i vijest o smrti mladića Miroslava Tunjića kojega su vršnjaci pretukli i ostavili na cesti, da bi ga pregazilo auto. Sličan događaj ponukao je i dr. Shawa da počne pisati “Epidemiju popustljivog odgoja”.
Radi se, naime, o tragediji u srednjoj školi Columbine u Coloradu u Americi iz proljeća 1999. kada su dvojica tinejdžera poubijala 12 kolega i jednog nastavnika, a 23 njih ranila, o čemu je Michael Moore snimio dokumentarac “Bowling for Columbine”. “Kako bi počinili takav hladnokravn zločin, ovi su dječaci morali biti izrazito odvojeni i otuđeni od svake pojedine osobe u svojoj okolini.
Oni su morali živjeti životom koji je bio toliko nezbiljski, virtualan da su nisu mogli dovoljno snažno osjetiti kakav će biti učinak onoga što su radili. Nije bilo ničeg što bi zaustavilo njihovo ponašanje, koje je uvelike bilo nalik besmislenom ubijanju u videoigri” – piše Shaw, koji drži da su za takve užasne posljedice ponajviše odgovorni propusti roditelja u odgoju djece.
Glumica Bruna Bebić Tudor: S drugim djetetom je manje drame
Splitska glumica Bruna Bebić Tudor u odgoju svoje djece, Lukrecije od 19 i Dominika od 11 godina, nije imala isti pristup.
– U odgoju Lukrecije bila sam prilično ambiciozna, proučavala priručnike, jako htjela ne ponavljati greške svojih roditelja, željela odlično raditi svoj posao i biti supermama, što je ponekad bilo iscrpljujuće i stvaralo napetost. S Dominikom je, kaže, sve išlo prirodnije, jednostavnije.
– Bila sam manje zahtjevna prema sebi, a time i prema njemu i oslanjala se više na intuiciju nego na knjige. I bila sigurnija u sebe.
Dijete voli rutinu, a ritam čovjeka koji radi u kazalištu prilično je neurotičan. Često nisi u stanju posvetiti im se na kvalitetan način, pogotovo kad istovremeno rješavaš tinejdžerske probleme i one iz vrtića.
To je amortizirao tata, od samog početka dijelili smo brigu, a uskakali su i roditelji- kaže Bruna, koja je zbog profesionalnih obveza imala onu među ženama poznatu grižnju savjesti što ne provodi dovoljno vremena s djecom i pokušavala to nadoknaditi u danima kad sam bila slobodna.
– Tu sam pretjerivala u popustljivosti, ne u materijalnom smislu, nego utoliko što sam stalno bila na raspolaganju, teško sam postavljala granice, naročito vlastitog vremena. Najvažnije mi je bilo da osjete sigurnost, da obitelj doživljavaju kao zajedništvo, da znaju da im je podrška za leđima, da mogu sve reći, da misle svojom glavom…
Inzistiram na komunikaciji. Ponekad izvoljevaju, zaboravljaju da roditelji imaju pravo na sebe, da nisu tu samo zato da bi njima ugodili. Nisu poslušni. S tim se teško izlazi na kraj. Ali samostalni su, otvoreni i ne povlače se – kaže Bruna, te poentira: – Čini mi se da ne postoji pravilan odgoj, svako dijete je svijet za sebe.
