Pisanje romana – najbolji ljubavni romani
SAMOHRANA majka troje djece koja radi na dva posla, ali bez imalo tlake, realna sredovječna gospođa koju život nimalo nije mazio, ali koja i dalje sanja i svoje nade i želje dijeli s tisućama čitatelja.
Ne, nije riječ o izmišljenom liku iz nekog njezina književnog uratka, nego o Kati Mijić, poznatijoj pod pseudonimima Kate Mitchell i Katarina Mich, autorici čak 500 životnih priča, 100 ljubavnih romana te osam knjiga.
Neslužbenu “hrvatsku kraljicu ljubavnih romana” koja, osim što piše, radi kao konobarica u popularnom splitskom kafiću “Žbirac” šira će publika vrlo skoro moći upoznati, jer Kata 22. rujna gostuje u novom talk showu Daniele Trbović pod nazivom “Osmi kat”.
– Bila sam u šoku kad su me nazvali s HTV-a, pogotovo nisam očekivala da će me zvati kao gosta. Nemam strah od Daniele, samo se nadam da će mi postaviti neka općenita pitanja na koja ću znati odgovore… − kaže samozatajna Kata koja je počela pisati prije jedanaest godina iz čiste znatiželje.
– Čovjek uvijek želi istražiti sam sebe, pomicati granice svojih mogućnosti. To mi je u početku bio hobi, no prije godinu i pol dana hobi se pretvorio u posao. Trenutno imam ugovore koji bi većini vjerojatno bili neprihvatljivi − u mjesec dana moram napisati pet romana i dvije priče, a drugi mjesec knjigu i dvije priče. Trenutno radim na devetoj knjizi i svojem jubilarnom stotom romanu − u dahu nam kazuje 42-godišnja Kata, dodajući kako su njezina djela isključivo ljubavne tematike, “nešto u stilu Danielle Steel”.
Odakle vam inspiracija za toliko romana, priča…?
– Inspiracija? A čisto ono, žene smo, sanjamo, znate kako se kaže, pišeš o onome što ti nedostaje. Ja imam tu sreću da svoje snove mogu prenijeti na svoje likove, papir, i podijeliti ih s ostalima.
Jeste li u djetinjstvu i mladosti čitali ljubavne romane?
– Knjiga je cijelo moje djetinjstvo bila dio mene, a čitala sam sve osim horora i SF-a. Već nekoliko godina nisam pročitala ni jednu knjigu, nemam vremena, ni svoje knjige ne čitam, ne mogu… Sestre i mama ih “gutaju” i od njih očekujem da me upozore na pogreške… Ma nema se tu zapravo što pogriješiti, ne trebaju mi istraživanja, nego ruke i glava.
Kako uspijevate spojiti dva posla i istodobno se brinuti o troje djece? Kako izgleda vaš uobičajeni dan?
– Volim pisati, to me izvlači iz svakodnevice, no i konobarski posao radim iz ljubavi, to je moja struka. Moj radni dan obično izgleda tako da odem na posao u “Žbirca”, a onda se vratim doma i pišem ili obrnuto. Za laptopom znam sjediti od tri do osam, pa i po deset sati dnevno. Djeca su velika i već su se navikla na moje pisanje. Njima je moj posao sasvim normalan, čudno im je kad im prijatelji kažu “blago ti se kakvu mamu imaš…”
Šta kažu gosti i prijatelji na vaše pisanje?
– Prijatelji često žele da ih “ubacim” u knjigu, ljudima to znači, a meni ne smeta, zvao se junak Petar ili Frane, svejedno mi je. U trećoj knjizi ubacila sam i Roberta Kurbašu jer je on izrazio želju, samo sam mu promijenila prezime.
Biste li voljeli proživjeti sudbinu nekog od svojih glavnih likova?
– Naravno da bih voljela proživjeti neki svoj ljubavni roman, naći normalnog i jednostavnog čovjeka. No, jednostavnost je danas, na žalost, najteže naći.
Kad pogledate unatrag i gdje ste danas, jeste li zadovoljni svojim životom?
– Jesam, ispunjavaju me moja djeca, oba posla, prekrasna obitelj. Uspjela sam sama! Ma čovjek se treba zadovoljiti jednostavnim stvarima.
Planirate li možda napisati autobiografsku knjigu?
– Kad bih pisala autobiografiju, bila bi to knjiga s primjesama horora i psihotrilera, ali ipak bi imala sretan kraj! Nemam lijepe uspomene iz braka, no sve je to životna škola. Takve te situacije i čine onim što jesi. Možda ne bih bila ovako uporna da nije bilo tako. Samostalnost nakon okova lošeg braka… (smijeh)
Vrijedna konobarica, preko koje većina gostiju vjerojatno tek preleti pogledom na putu do slobodnog stola, zapravo je najzaposlenija hrvatska autorica ljubavnih romana. Eto što je život, ne kaže se uzalud “život piše priče”, jer ova Katina sigurno bi bila u konkurenciji za Oscara.
