KAMENA GALANTERIJA Vulkansko kamenje kao hobi
KADA kamen već neće Nenadu Mileru, onda će on prići njemu. Kolekcionarsku strast kojeg prema najraznovrsnijim oblicima kamenja njeguje zagrebački poslovni čovjek, većina ljudi na prvu ruku i ne može baš shvatiti.
Za mnoge je kamen tek kamen, nešto što postoji svugdje oko nas, nešto uobičajeno te, bez obzira na svu njegovu važnost, najčešće nešto posve neprimjetno.
Miler kamenje ne doživljava na takav način. Kroz 30 godina bavljenja sa svojim hobijem, kroz njegove ruke je prošlo na desetine tona kamenja. One najimpresivnije, čudnovatih oblika kakve im samo priroda može podariti, uzeo je iz mjesta njihova “rođenja” i odvukao u zagrebački dom.
Najbolje od najboljih, kako bi se moglo nazvati tih 300-tinjak favorita, čuva u kamenjem prepunoj garaži i stanu. Dao im je i imena, Arita, Fractus, Victor, Teorad, Timotar…
Uz ime, koje je nastalo kao rezultat pomnog promatranja, i osjećaja, Miler je svakom dao i broj, skoro pa kao krštenicu koja nosi sve podatke o datumu, mjestu i vremenu njegova pronalaska.
– Kada se okrenem vidim obilatu hrpu kamenja koje sam iz svijeta donio na kućnu adresu. U 30 godina skupilo se puno toga, a kako to ipak nisu šumske bobice, i traže popriličan prostor za adekvatan smještaj, od mnogo njih sam se na veliku žalost, morao oprostiti.
Završili su kod mojih prijatelja u Zagrebu, po Hrvatskoj, Europi, kod ljudi koji su osjetili senzibilitet što se krije ispod njihove tvrde površine. No sve ih nisam mogao zadržati, ipak ih je bilo puno, dopratili su me s brojnih putovanja, i svaki od njih ima neku svoju osobitu priču o kraju iz kojeg potječe – kaže Miler.
Kamenja su kao ljudi, svaki od njih je drugačiji. Drugačiji su i obluci mada ih isto globalno more oblikuje. Ista je priča s pijeskom. Miler se prisjeća kako je nekoliko dozica tog finog praha donio s jednog filipinskog putovanja, izazvavši ludu strku kod carinika.
Mislili su kako je s egzotičnog putovanja donio opojnu drogu, prilično se iznenadivši saznanjem kako je to ipak bio samo najobičniji pijesak pretvoren u atraktivan suvenir.
Miler se više i ne sjeća što ga je toliko ponukalo na ovaj zahtjevan, a moglo bi se reći, i fizički prilično iscrpljujući hobi. A da je naporan, jest, jer kamenje, a pojedini primjerci znaju težiti i više od 20 kilograma, treba iskopati te prenijeti u naprtnjači ili kolicima do sabirnog centra.
Najdraže mu je vapnenačko, dalmatinsko kamenje, posebice bračko, s kojim se cijelog života susreće. Možda ga je upravo njegovo obilje još u djetinjstvu i navelo na ovaj hobi, dok je s roditeljima uživao u obiteljskoj kući u Bolu na Braču.
– Volim vapnenac, taj predivni kamen zbog kojeg sam prokrstario doslovce cijeli Brač, Dalmaciju i Velebit. Kamenje tražim po razlokanim starim putima, poljima, u brdima…
Obožavam terene pokraj autocesta u izgradnji, ili puta koje bageri krče, i tu pronalazim svoje blago. Puno treba iščeprkati za kapitalca, puno toga treba ponijeti i na leđima, što nije lako. Imam primjeraka i od 20 kilograma, ali točno znam gdje se nalaze i ogromne više stotina teške gromade prekrasnih primjeraka, za koje mislim kako bi bile idealne za uljepšavanje nekih velikih prostora.
Pa čak i naših veleposlanstava. Kamen je Hrvatska, to je dio naše zemlje – kaže Miler, spominjući svoja dva bračka prijatelja Božu Nejašmića i Đuro Mihovilovića, koji su mu velika pripomoć u traženju i prijevozu kamenja.
Ovog je kolekcionara, i iznimnog poslovnog čovjeka, koji je svojedobno u Europu, a time i u Hrvatsku donio filipinske ručno rađene cigare, kamen privukao svojom finom putenošću. Kaže kako ga njegova tjelesnost intrigira. No do nje ipak treba doći.
Svaki kamen treba dobro očistiti od zemlje, mahovina, lišajeva, koji mu znaju mijenjati boju. Treba pogledati njegovu strukturu, uočiti nesavršenosti, pronaći onaj specifični primjerak do kojeg nije lako doći.
A te najljepše od najljepših sakupio je i prezentirao na nekoliko izložbi u Hrvatskoj i Europi, a savjetima mu je i oštrim okom te svojim znanjem pomogao prijatelj Hanibal Salvaro, keramičar i umjetnik.
On je prvi i uočio potencijal Milerovog hobija, i naveo ga na prezentaciju kamenja u javnosti. – I tako je kamenje počelo gostovati, upoznavati se s ljudima. Oni na kamen više nisu gledali kao na kamen, već na ljepotu koju samo savršena priroda može stvoriti.
Zanimljivo, kada ljudi dohvate kamen, prođu dlanom i jagodicama preko njegove mekoće, tada ga počinju drugačije doživljavati. To me neizmjerno raduje – kaže Nenad Miler.
