IAKO JE usamljenost negativan osjećaj, ne moramo je doživjeti tragično – ona može biti prilika da konačno učinimo nešto što smo dulje vrijeme odgađali
"Čovjek je usamljen i među ljudima", otkrili su Malome Princu u istoimenom djelu. Čak i u današnje vrijeme informatičke ekspanzije, kad imamo osjećaj kako su nam prijatelji doslovce na klik miša, paradoksalno – usamljenost je sve veća. Znamo, a to su i mnoga istraživanja pokazala, da kvaliteta našeg života najviše ovisi o interakciji s drugim ljudima. Stoga se možemo upitati: što je zapravo usamljenost? Je li ponekad dobra i korisna? Kako si možemo pomoći kad se osjećamo usamljeno?
Usamljenost je emocija koja se sastoji od jakog osjećaja praznine i samoće. Kad smo usamljeni, možemo se osjećati i neželjeno ili nevažno. Usamljenost nije isto što i samoća. Samoća je stanje koje je posljedica našeg svjesnog izbora, a može imati pozitivne efekte kao što su odmor i kreativnost. Usamljenost je zapravo neželjena samoća. Možemo je definirati i kao osjećaj izolacije od drugih ljudi, bez obzira na to radi li se o fizičkoj usamljenosti ili ne. Stanje usamljenosti mogu pratiti osjećaji kao što su odbijanje, beznađe i niska razina samopoštovanja.
Zašto postajemo usamljeni
Razlikujemo dvije vrste usamljenosti, ovisno o njezinu uzroku.
• Razvojna usamljenost
Radi se o balansiranju potrebe za drugim ljudima i potrebe za samoćom. Razvojno gledano, separacija se javlja s rođenjem. U tom smislu samoća ima razvojnu funkciju, zbog sazrijevanja. Stoga usamljenost ne mora nužno imati negativan prizvuk.
• Reaktivna usamljenost
Usamljenost se često javlja kao reakcija na neke veće životne događaje kao razvod ili prekid emocionalne veze. U tim slučajevima usamljenost se javlja zbog prestanka druženja s važnom osobom i prekida kontakata sa zajedničkim prijateljima i poznanicima. Usamljenost može biti i važan dio procesa tugovanja kad izgubimo dragu osobu. Također, javlja se i u postporođajnoj depresiji, prilikom selidbe u novi grad ili državu, kod nezaposlenosti, kao i u nestabilnom braku ili vezi.
Ponekad se usamljenost u odrasloj dobi može javiti zbog nedostatka prijateljstva tijekom djetinjstva i adolescencije ili kao posljedica odsustva značajnih drugih osoba u nekom dijelu života (samohrani roditelji i sl.).
Buđenje strahova
Usamljenost može izazvati osjećaj socijalne neadekvatnosti. Usamljena osoba može uvjeriti samu sebe kako nešto s njom nije u redu i kako nitko drugi ne razumije njezinu situaciju. U tom slučaju dolazi do gubitka povjerenja u druge i pretjeranog straha od novih stvari ili društvene osude. Tu se također javlja strah od pokušaja za bilo kakvom promjenom. U težim slučajevima to može biti početak kliničke depresije.
Usamljenost za ljude koji žive sami može biti jaka u situacijama u kojima nema obaveza. Istraživanja su pokazala da su ljudi najusamljeniji nedjeljom ujutro.
Trebamo ciljeve
Zašto je osjećaj usamljenosti tako negativan? Ljudi trebaju ciljeve, trebaju informacije iz svijeta kako bi na njih reagirali. Trebaju povratnu reakciju okoline kako bi znali na što se usmjeriti. Kad nema podataka iz vanjskog svijeta, sami se počnemo pitati neke stvari, a naše misli postaju kaotične. Drugim riječima, kad nemamo što raditi, naš um ne može spriječiti dotok negativnih misli. Brinemo se za zdravlje, obitelj, posao, ljubavni život.
Normalno je da je svatko od nas s vremena na vrijeme usamljen. Međutim, kroničnu usamljenost treba liječiti. Najbolji je način liječenja psihoterapija. Tijekom terapije, naglasak je na razumijevanju uzroka usamljenosti, rješavanju negativnih misli i osjećaja te promjeni stavova vezanih uz usamljenost. Liječnici mogu, ovisno o situaciji, pripisati i antidepresivne lijekove.
