ZAGREB – Koliko god da je u subotu – i tijekom jutra na Glavnom odboru stranke, a potom i navečer nakon što je predsjednik države Stjepan Mesić nakon dva kruga konzultacija mandat za sastavljanje vlade povjerio relativnom pobjedniku izbora, predsjednik SDP-a Zoran Milanović ponavljao da će na kraju on ipak okupiti većinu i sastaviti vladu, teško da mu to više itko vjeruje.
Dakako, ne u javnosti koja već tjednima s podsmijehom gleda na to isprazno parolaštvo, nego i u samom SDP-u kojem je ta predstava zapravo i namijenjena. Jer Milanović porukama kako još ima nade i za njega, želi sačuvati vlastitu fotelju u stranci koja je poprilično uzdrmana u noći na 26. Studenoga, piše Vjesnik.
Naime, Milanović je, a to sada javno ističu najugledniji SDP-ovci poput Mate Arlovića, nizom bespotrebnih i samovoljnih poteza (rat sa Crkvom, sportašima, Hrvatima iz BiH, vraćanjem na ustaše i partizane) te nekulturnom i svađalačkom retorikom SDP-u izbio iz ruke prednost koju je ta stranka prije njegova dolaska imala pred HDZ-om. Zbog čega je među značajnim dijelom stranačkih uglednika apostrofiran kao glavni krivac koji će najkasnije do kraja travnja na izbornoj konvenciji morati objasniti kako je „uspio“ SDP-u iz ruku izbiti sigurnu pobjedu. Tim više što je nakon micanja Ljube Jurčića s mjesta premijerskoga kandidata bez odluke Glavnog odbora koji ga je tu i postavio, te samoinstaliranja na to mjesto, srušio i zadnje iluzije onih koji su se još nadali da „nova snaga“ misli na dobrobit stranke.
Upravo suprotno, Milanović je domaćoj najjačoj socijaldemokratskoj stranci , uz koju su se vezivali epiteti demokratičnosti i tolerancije, uspio čak i srušiti taj imidž. Najbolji dokaz za to je i grubo ušutkavanje, a potom i isključivanje iz stranke predsjednika šibensko-kninskog SDP-a jer se usudio javno reći svoje mišljenje koje nije išlo u prilog Milanovićevu vođenju stranke.
Strah od gubljenja fotelje glavni je razlog Milanovićeva upornog ponavljanja da će on sastaviti vladu. Pri tome u javnost šalje suluda objašnjenja zbog čega bi baš on to morao učiniti. Jedno od njih je da je većina glasovala za druge stranke, a ne za HDZ. Upravo ta poruka predstavlja pokušaj grubog i opasnog iskrivljavanja izbornog prava i zakona, demokratskih uzusa, biračke odluke i volje, a samim tim i demokracije. Ali čak i kada bi se nekakvom alkemijom pokušala naći mrvica nekakvog logičkog opravdanja za takav Milanovićev stav, opet ostaje činjenica da birači nisu SDP-u dali podršku. Odnosno, da je SDP gubitnik koji za pobjednikom zaostaje za čak deset zastupničkih mandata.
Da je car gol, vide svi osim Milanovića. Koji u glibu do vrata ne vidi da sa svakom novom izjavom (koja više pristaje političkom amateru nego osobi koja ima državničke aspiracije) tone sve više i više. Zato se čini da recikliranom parolom »nema predaje, nema prevare« uvjerava samo sam sebe u ono u što više ne vjeruju ni njegovi najbliži suradnici (Jurčić, Mimica, Josipović, Vujić, Opačić, Ostojići…). Uostalom, oni se malo po malo (kao i dio naslijeđenog predsjedništva Antunović i Komadina) povlače i od Milanovića i od stranke. No, ne i zadugo. Sadašnja situacija tek je zatišje pred buru. Kada se konstituira vlada i kada za parolu »nema predaje, nema prevare« više neće biti nikakvog pa ni teoretskog uporišta, nema nikakve sumnje u to da će se od Milanovića zatražiti da objasni gdje su odletjeli i golub i vrabac koje su u travnju, odnosno u kolovozu, SDP-ovci držali u ruci?
