Srbija, stara jugoslavenska svadljivica, ostala je potpuno sama. Štoviše, posvadila se sa svima osim s majčicom Rusijom. A i ona ne haje previše za svoju tužnu pravoslavnu sestricu koliko je zabavlja prkositi Amerikancima.
Jugoslavenstvo je propalo još davne 1928. godine kad srpski parlamentarac na govornici uzima pištolj i puca u jednog po jednog oporbenog hrvatskog zastupnika. To je očito bio srpski pojam nešto oštrije parlamentarne diskusije.
Ali neposredno nakon toga nije bilo isprike, iskupljenja, barem pokušaja ispravljanja nepravde. Nego je srpski kralj tada zaključio da je parlament sa zastupnicima različitih naroda nešto zlo samo po sebi jer, eto, nije zgodno da parlamentarci pucaju jedan u drugog. Pa je on sve to raspustio i uveo – diktaturu.
I do danas dosljednost u barbarstvu ostala je jedina vrlina srpske politike. Političkog se neistomišljenika i dalje, pa bio on i sam premijer Srbije, jednostavno upuca kao zeca. A ako se buni cijeli jedan narod, kao primjerice Albanci na Kosovu, onda se ukine autonomija i proglasi jedinstvena država. Sve je isto kao i davne 1928. godine.
I dok jednostavna, rigidno oportuna srpska politička rješenja iznenađuju ovih dana svijet, sve je to bahatost koju smo odavno vidjeli. Srpska policija, eto, ode nekud, valjda na gablec, taman kad razularena rulja krene prema stranim ambasadama. Neka se pale tuđe zastave. To je srpsko poimanje političke pravde, ali i gostoprimstva. Tako to ide.
Jer Srbija ne mora nikoga uvažavati, ni susjede ni Svijet. Eto, slušamo izjave njihovih političara kako je Srbija veća Europa od same Europe. A Amerika? Pa još prije desetak godina na javnoj se televiziji Billa Clintona nazivalo "napudrisanim paunom i trećerazrednim saksofonistom".
I to sa Srbima i Srbijom nema i očito neće skoro imati kraja. Eto, sad bi Srbi u Bosni htjeli dići ogroman spomenik u obliku križa i to, ni manje ni više, nego – iznad Sarajeva. Karadžić? Bombe na opkoljen grad? Snajperi? Nema, čini se, ni najmanje osjećaja srama. Niti ga je ikad bilo.
Međutim, kao što je to i u svakodnevnom životu, oholica na kraju ostaje sama. Obično i dalje uvjerena da je od drugih doživljavala nepravdu i samo nepravdu.
I tu je nedvojben odgovor zašto su obje Jugoslavije propale. Ako to još nekom nije jasno, neka se pita zašto Srbija tu tvorevinu, kojom je šefovala četiri i pol desetljeća, mrvi i dalje do zadnjeg njezinog djelića. Ovog puta ne može kriviti Hrvate na koje je u Jugoslaviji uvijek upirala prst. Ali Srbija je sve manje hrvatski problem.
Jer sreća je u nesreći da u globaliziranom svijetu Srbija postaje globalni problem. Rivali joj nisu više mali okolni narodi, nego Amerikanci i europske sile. A na toj razini Srbija ne može više nikome šefovati niti jednog jednog dana.
