VESELO je ovo predblagdansko vrijeme. Osobito kad dva slikovita lika hrvatske političke scene, Milan Bandić i Radimir Čačić, oduševljavaju svaki svojim ispadom. Bandić tako kupuje oklopna vozila i 110. put kumuje, a Čačić, spominjući trampoline, crknute konje i razbijene glave, pokušava izgladiti poniženje izbacivanja iz Hrvatskog sabora.
Što reći na ovakvu oporbu? Ako je to alternativa, onda bih i ja, ljudi moji, najradije autom ravno u Sabor. I tamo zamolio Zorana Milanovića da ne glumata ozbiljnu oporbu s Bandićem u stranci, kao i da Vesna Pusić ne mudruje o Europi dok joj je Čačić šef.
Što reći na ovakvu oporbu? Ako je to alternativa, onda bih i ja, ljudi moji, najradije autom ravno u Sabor
Jer kad nesuđeni premijer u usponu Radimir Čačić zamalo nije prešao ni izborni prag, ponadali smo se nekim novim ljudima u HNS-u. Ali Čačić misli drukčije, pa je uljudno ugušio svaki otpor u stranci. I dok se liderski kočoperio na ruševinama stranke, pomeli su ga s mjesta župana glasovi dvojice anonimnih županijskih vijećnika, da bi se kasnije s njim kao lopticom nabacivali po Hrvatskom saboru.
I dok bi mogli reći da Čačić, eto, možda nije najspretniji političar, na gospodarskom planu čini se da stoji još daleko gore. Sudeći po nizu katastrofalnih poslovnih promašaja koje je nanizao proteklih desetljeća, bauk Čačićeve gospodarske kompetencije tek je bizarna propagandna doskočica kratkog daha.
Budući da je s takvim HNS-om daljnja bipolarizacija hrvatske političke scene neminovnost, sve se nade u uskrsnuće oporbe polažu na SDP. Ali, dragi moj Zorane, od SDP-a se očekivalo puno, puno više. Trebalo je tu stranku obogatiti novim ljudima jer ovako nitko ne vjeruje u ozbiljnije reforme, kolikogod se vikalo i prijetilo po Saboru. Naposljetku, to pokazuju oporbeni skupovi koji više nisu oporbeni nego – antipolitički. Čudi me zašto.
