MOŽE li se gospodarska kriza gledati kao prilika za pozitivne promjene? Nakon katastrofičnih prognoza sve češće se pojavljuju razmišljanja da je kriza, u slučaju da ne udari Hrvatsku prejako, moguća prilika za promjene i svojevrsnu moralnu obnovu koja se već desetljećima priželjkuje. Još od dalekih 60-ih godina i radnog entuzijazma koji je tada navodno vladao (je li ta tvrdnja točna?) u kolektivnoj svijesti čini se da konstantno opada vrijednost poštenog rada. Već je 80-ih pošteni rad stigao na loš glas i uvriježilo se mišljenje da onaj koji radi je u najmanju ruku – budala i gubitnik. Taj mentalitet pokušavalo se 90-ih prevladati pozivanjem na moralnu obnovu. Međutim, kompleksna pretvorba u ratnim uvjetima dovela je do ogromnih nepravdi i razbila čak i ono malo etike koje je nakon socijalizma još ostalo u ekonomiji.
Tajkunsko bogaćenje s godinama je prelazilo u brze zarade na dionicama. Došlo je i do poplave kojekakvih financijskih institucija, jačanja sektora u kojem se uz skromnu stručnost i iskustvo prodavalo puno pameti, gdje se proizvodilo malo a zarađivalo fantastično. Sve je to dodatno produbilo socijalne razlike i ponizilo rad i realnu proizvodnju
"Točka na i" ove agonije nastupila je krajem 90-ih naglim "uskrisenjem" starih kadrova i veličanjem vrijednosti propalog komunizma. Tada se 2000. godina prikazivala kao velika prekretnica na bolje. Iako je promjena vlasti sama po sebi bila pozitivna za daljnju demokratizaciju društva, cijena te prekretnice je bila vrlo skupa: "moralna obnova" temeljena na agresivnom nametanju liberalizma ništa nije ispravila, a vrijednost rada još je više pala. Uvoz je i dalje rastao brže od izvoza, a mirovine zarađene poštenim radom izgubile su se u moru novopečenih mlađahnih umirovljenika. Revizija privatizacije nije provedena nego je, štoviše, cijela ta nepravda nastavljena. Tajkunsko bogaćenje s godinama je prelazilo u brze zarade na dionicama. Došlo je i do poplave kojekakvih financijskih institucija, jačanja sektora u kojem se prodavalo puno pameti uz malo stručnosti, proizvodilo skromno a zarađivalo fantastično. Sve je to produbilo socijalne razlike i dodatno ponizilo rad i realnu proizvodnju.Ovih dana sve se počelo naglo mijenjati. Nakon tolikih godina konačno se počelo razmišljati o realnoj ekonomiji i produktivnosti rada općenito. Počelo se govoriti o proizvodnji, o štednji i obuzdavanju dugova. To je ogromna promjena, prilika koju se ne bi smjelo propustiti. Ako kriza ne poprimi tolike razmjere da počne izjedati najzdraviju jezgru, a to su ljudi koji pošteno i marljivo rade, ako će se Hrvatska nakon okrenuti ustrajnom radu u kojem nema brzih i spektakularnih uspona i bogaćenja – onda je kriza zapravo odlična prilika. Tu zdravu jezgru treba njegovati, širiti, jačati jer je ona jedini čvrsti temelj blagostanja cijelog društva.
