EKSTREMIZAM svake vrste najlakše je prepoznati po primitivnom crno-bijelom razmišljanju. Ekstremist, bez obzira o kome bila riječ, apriori zauzima neki stav po unaprijed zadanoj shemi i ne obazire se na činjenice. Za ekstremista njegova pravila obično ne trpe iznimke.Hrvatska je, čini se, postala vrlo osjetljiva na pojedine oblike ekstremizma. U borbi protiv desnog ekstremizma ide se sve dalje i dalje i u tome se počelo i poprilično pretjerivati. Primjerice, iz želje da se suzbiju rasizam i vjerska isključivost stiglo je, čini se, ponovo vrijeme kad nije poželjno ni domoljublje, a sve koji nisu ateisti etiketira se kao zaostale i nepoželjne.Štoviše, pretjerana kritika svega što je konzervativno i desno postala je toliko uobičajena da se više i ne primjećuje. A, naravno, ako se pomiče pojam normalnog i poželjnog ulijevo, tolerancija se prošila i na – ekstremno. Izgubio se pojam što je lijevo i liberalno od onog što je rigidni ljevičarski ekstremizam i isključivost.
Pretjerana kritika svega što je konzervativno i desno postala je toliko uobičajena da se više i ne primjećuje. A, naravno, ako se pomiče pojam normalnog i poželjnog ulijevo, tolerancija se prošila i na – ekstremno
Ako za to uopće treba konkretan primjer, možemo uzeti Andriju Hebranga koji je izjavio nešto što se ne oprašta – umjereno konzervativnu tezu da se žene koje nemaju partnera ne bi trebale podvrgnuti umjetnoj oplodnji jer bi na taj način dijete u startu bilo uskraćeno za jednog roditelja.I, naravno, Hebrang je dobio što se i očekivalo. Budući da umjereno desna teza nema prostora u "normalnom" hrvatskom društvu, navalili su na njega čuvari podobnog i poželjnog. A njihove kritike često su bile "odstrel" i diskvalifikacija Hebranga kao osobe umjesto rasprave o stavu kojeg je iznio. Na jednakoj civilizacijskoj razini kao stadionsko urlanje "Ubij Srbina", Hebrang je (očekivano) doživio svojevrsno "Ubij Hebranga". Primjerice, kolumnist Globusa Boris Dežulović njegovu izjavu jednostavno naziva – kretenskom. Osim što je onda i Hebranga time indirektno okarakterizirao kao kretena, ovaj kolumnist ne staje i Hebranga otvoreno naziva još i – moralnom nakazom. Dežulović smatra da je politika za Hebranga "autoterapija" (je li onda on luđak?) koja mu služi jedino da se "suočava s duhovima prošlosti". Dežulović na tri mjesta citira neku Hebrangovu izjavu u kojoj je navodno sam sebe nazvao "sublimacijom svih nesreća novije hrvatske povijesti". Čak ni tu ne staje nego indiskretno i grubo raspravlja o obiteljskoj nevolji i teškom djetinjstvu tog političara. Nije li to ekstremizam?Nije bitna činjenica da je ovakav način komentiranja neukusan i primitivan. Na stranu činjenica da bi Hebrang mogao tužiti autora ove kolumne i da bi, koliko je meni poznato novinarstvo, trebao dobiti odštetu, ako ništa drugo zbog kvalifikacije Hebranga kao moralne nakaze. Ono što je zanimljivo zapaziti je "klasično" crno-bijelo gledanje stvarnosti u kojem se apriori zauzima stav po unaprijed zadanoj shemi, a da pri tome činjenice uopće nisu bitne. Drugim riječima, to je običan ekstremizam.Ako je već tema umjetna oplodnja za žene bez partnera, onda bi valjda trebalo raspravljati o nekim konkretnim pitanjima, što je Dežuloviću u drugom planu. Nije bitno osporiti mišljenje da dijete time postaje vrsta igračke koju kupuje tko i kad hoće. Nije bitno raspraviti tko će u tom slučaju biti otac i ima li dijete i kad pravo znati za njega. Nije bitno pitanje treba li onda i muškarcima zakonski omogućiti da plate nekoj ženi da mu rodi dijete, odnosno ima li onda i muškarac pravo na takav odabir. Ekstremistu ništa od toga nije bitno, činjenice su potpuno marginalizirane. Sve je svedeno na primitivnu razinu – Hebrang je kreten i moralna nakaza, luđak koji se suočava s duhovima prošlosti. Nismo li kao društvo previše tolerantni prema ljevičarskom ekstremizmu? Je li to uopće više itko primjećuje? Koja je razlika između "Ubij Srbina" s jedne i rasprava na razini kretena, moralnih nakaza i duhova prošlosti s druge strane? Štoviše, sve mi se čini da bi se većini onih koji viču "Ubij Srbina" lakše objasnilo da to nije primjereno imalo razvijenijem demokratskom društvu nego što bi se Dežuloviću objasnilo da je takav komentar primjeren samo marginalnim ljevičarskim ekstremistima.
