ZAGREB – Kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog Milan Balenović preminuo je u petak 30. siječnja u svojoj kuriji na Kaptolu.
Pokopan je u rodnoj župi Slatina 3. veljače. Misu zadušnicu u župnoj crkvi Sv. Josipa predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević, a koncelebrirali su zagrebački pomoćni biskup i prepošt Prvostolnog kaptola zagrebačkog Vlado Košić, don Ante Luburić, izaslanik mostarsko-duvanjskog biskupa dr. Ratka Perića, kanonici zagrebačkog i požeškog Kaptola te sedamdesetak svećenika iz Zagrebačke nadbiskupije i Požeške i Varaždinske biskupije.
Uz rodbinu i prijatelje preminulog svećenika na misi su sudjelovale redovnice i brojni slatinski vjernici, među kojima i gradonačelnik Ivan Roštaš. Biskup Škvorčević na početku mise pozdravio je sve koji svojim sudjelovanjem žele ispratiti svećenika Milana Balenovića na vječni počinak, zahvaliti Bogu za dar njegova života, iskazati mu poštovanje i moliti za njegovu dušu.
U homiliji biskup Škvorčević podsjetio je na glavne nadnevke iz pokojnikova života, posebno istaknuvši službe koje je obnašao te je rekao: "Za svećenika zaredio ga je biskup dr. Franjo Salis-Seevis 28. lipnja 1953. u zagrebačkoj katedrali.
Poslan je na duhovnu ispomoć u Mariju Bistricu 1954. a potom je u Bednji kapelan do 1955. Iste godine u ožujku imenovan je župnikom u Velikoj Trnovitici, gdje u tijeku šesnaest godina djelovanja zauzeto radi u pastoralu, materijalno podiže župu i uspješno promiče duhovna zvanja.
Godine 1971. postavljen je za ekonoma u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, pokreće ekonomski preustroj te ustanove, otvara ekonomiju u Resniku, i preuzima vođenje tamošnje župe. Imenovan je za kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog 1976.
Predao je službu ekonoma u Bogosloviji 1977. te se otada tijekom deset godina – sve do 1987. – kao dekan Kaptola posvećuje njegovom ekonomskom preuređenju i pomaže da se zapuštene kaptolske kurije postupno obnavljaju i uzdržavaju iz vlastitih prihoda. Od 1979. do 1984. je arhiđakon čazmanski, a od 1979. do 1993. arhiđakon kalnički. Upravitelj je nadbiskupskih dobara i ekonom Nadbiskupskog dvora od 1981. do 1998. Član je Građevinskog odbora Zagrebačke nadbiskupije za obnovu i gradnju novih crkvenih zgrada od 1991. do 1998. a potom od 1998. do 2003. godine član je Ekonomskog vijeća Zagrebačke nadbiskupije.
Dugi niz godina je izvjestitelj (referent) Nadbiskupskog duhovnog stola. Posljednjih godina počeo je pobolijevati, nekoliko puta odlazi u bolnici, da bi zadnje vrijeme proboravio u svojoj kuriji na Kaptolu, gdje okrijepljen svetim sakramentima umire u petak, minuloga 30. siječnja u osamdeset i trećoj godini života i pedeset šestoj godini svećeništva".
Biskup Škvorčević osvrnuo se na život Milana Balenovića s polazišta vjere te je rekao: "Prečasni Milan Balenović bio je čovjek vedre naravi, široka srca, vjeran Crkvi, svećeništvu i svojim poglavarima, obdaren brojnim sposobnostima, zauzet za upravljanje vremenitim dobrima tako da ona služe Crkvi, što mu je omogućilo da pruži materijalnu pomoć mnogim osobama i crkvenim ustanovama. Ali sve te njegove naravne sposobnosti dobivale su svoju punu vrijednost po onom što je u njegovu smrtnom biću po krsnom otajstvu ostvarivao besmrtni Sin Očev, u kojeg je vjerovao, čijem se milosrđu nadao i kojem je konačno povjerio svoju sudbinu.
O tom je na svoj specifičan, realan i odmjeren način često i rado govorio. Za njega je bilo sasvim naravno otvoreno razmišljati o svojoj smrti i sprovodu, te je zamolio da mu se tom prigodom ne drže govori, ne prave posebni oproštaji, nego samo misa s homilijom i jednostavni ukop. Posljednjih dana, potpuno bistrog uma, spominjao je da mu liječnici govore o nekakvom zdravstvenom poboljšanju, ali da on zna kako ide prema kraju zemaljskog života i da se uputio prema vječnosti.
I tada kao da je želio sebi i svojim prijateljima još jedanput prikazati svoj životni put. Pripovijedao je o svojim dječjim danima u obitelji, o špilšulu kod sestara Presvetog Srca Isusova u Slatini, o Voćinu i marijanskim hodočašćima, o mladom župniku Josipu Martincu ondje ubijenom tijekom II. svjetskog rata, slatinskim progonima u vrijeme komunističke vlasti, o svojim bogoslovskim danima, sudskom procesu i zatvoru, pastoralnom djelovanju… Zanimao se za novoutemeljenu župu bl. Ivana Merza u Slatini i izgradnju nove crkve u blizini njegove rodne kuće. To njegovo pripovijedanje nije se zaustavilo tek na vlastitom prijeđenom putu, nego na Isusovoj riječi o putu i vjeri u njegovo obećanje: Idem pripraviti vam mjesto… da i vi budete gdje sam ja.
Duboko vjerujem da je preč. Milan Balenović, odloživši u smrti sve što je prolazno, konačno po jedinom Putu, Isusu Kristu stigao u Očevu kuću, u njoj pronašao svoje boravište, postao dionikom preobrazbe koju može ostvariti samo Božja ljubav".
Obred ukopa predvodio je biskup Košić, koji je nakon popričesne molitve najprije uime kardinala Josipa Bozanića izrazio suosjećanje rodbini, Prvostolnom kaptolu zagrebačkom i Požeškoj biskupiji.
K tome, biskup se prisjetio osobnih susreta s preminulim subratom kanonikom na sjednicama Kaptola, istaknuvši mudrost, osjećaj za praktičnost, darežljivost kojom vremenita dobra nije zadržao za sebe nego podijelio drugima. Istaknuo je osobne odnose prema njemu kao dragom susjedu, ili komšiji, kako ga je preč. Balenović rado nazivao. Tijelo preminulog kanonika položeno je u svećeničku grobnicu pokraj župne crkve u Slatini. Na završetku biskup Škvorčević je uime pokojnika zahvalio svima koji su mu iskazali pažnju svojim sudjelovanjem na sprovodnom ispraćaju.
vši mudrost, osjećaj za praktičnost, darežljivost kojom vremenita dobra nije zadržao za sebe nego podijelio drugima. Istaknuo je osobne odnose prema njemu kao dragom susjedu, ili komšiji, kako ga je preč. Balenović rado nazivao. Tijelo preminulog kanonika položeno je u svećeničku grobnicu pokraj župne crkve u Slatini. Na završetku biskup Škvorčević je uime pokojnika zahvalio svima koji su mu iskazali pažnju svojim sudjelovanjem na sprovodnom ispraćaju.
