S. Valerija Kovač: Božji poziv temelj je osobne nade redovnika

ZAGREB – U franjevačkom samostanu u zagrebačkoj Dubravi u subotu 20. rujna završen je XXIV. redovnički tjedan u organizaciji Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica (HUVRP) i Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara (HKVRP) s temom "Redovništvo u trajnom obraćenju: opraštanje, nada, poslanje". Predavanje na temu "Redovnički život i nada – kritički osvrt i perspektive" održala je franjevka s. Valerija Kovač. Na početku izlaganja podsjetila je kako je svaki onaj koji vjeruje u Kristovo uskrsnuće bitno čovjek nade, redovnici i redovnice po svome "novom i naročitom posvećenju" imaju još snažniju obvezu biti nositeljima nade kako u Crkvi tako i u svijetu. Na to ih obvezuje još snažnije iskustvo Božjega poziva i radikalno nasljedovanje Isusa Krista. Božji poziv znači izabranje određene osobe za nešto, konkretno za posvećeni život. To posljedično znači da Bog preuzima brigu za pozvanu osobu. Zato je Božji poziv temelj osobne nade redovnika i redovnice da će Bog biti prisutan u njegovu životu, da će svoje posvećenje živjeti "s Božjom pomoći". S druge strane, nada proizišla iz Božjeg poziva ne poziva na neodgovorno pouzdanje u Božju vjernost svome izabranju. Božji poziv redovnika i redovnicu još snažnije obvezuje da nada bude pokretačka snaga njegova posvećenja i života, podsjetila je s. Valerija Kovač. U osvrtu na redovništvo u pogledu "izvana" istaknula je važan korak promjene sadašnjega stanja u vidu njegove bolje budućnosti povratka na izvore, na karizme utemeljitelja. Samo da se taj pokušaj ne dogodi kao povratak u prošlost. Jer redovnik je po svojoj biti čovjek budućnosti, upozorila je Kovač, te podsjetila kako je potrebno u svjetlu ostavštine utemeljitelja tragati za novim horizontima, kako vlastiti stil redovničkoga života i karizmu aktualizirati, a ne samo njome mahati kao relikvijom prošlosti. U skladu s povratkom na izvore potrebno je tražiti novi žar i načine kako utjeloviti karizmu u današnje vrijeme i u sve segmente redovništva: u formaciju, apostolsko djelovanje, zajednički život. U pogledu "iznutra" naglasila je neke opasnosti i oblike slabljenja nade kao pokretačke snage svjedočenja vlastitoga poziva i poslanja u redovništvu poput prodiranja sekularizacije, sve više prodire i unutar samih samostanskih zidova, pa transcendentalna dimenzija stupa u drugi plan; traženja sigurnosti na pogrešnom mjestu, tj. bijeg od nedostatka istinskoga pouzdanja u Boga. Podsjetila je kako su redovnici pozvani današnjem svijetu pokazati da žive po jednom drugačijem iskustvu Boga, koji nije samo jedna bezimena moć. Redovnici svjedoče vjeru u Trojedinoga Boga, koji je cilj svekolikog tijeka povijesti i koji je čovjekova jedina "posljednja stvar" (Eshaton). Oni svjedoče o iskustvu i vjeri u osobnoga Boga, koji premda uvijek ostaje nedokučivo otajstvo i premda su njegovi putovi nepronicljivi, ima u Isusu Kristu ljudsko lice. U zaključku izlaganja, s. Valerija podsjetila je kako nada nije samo krepost o kojoj se govori unutar teološkog sistema, nije samo želja ljudskoga srca nego i Božji dar. Ne ograničuje se samo na vrijeme adventa, nego je temeljna dimenzija cjelokupne ljudske i kršćanske egzistencije. Življenje kršćanske nade redovnika i redovnica danas znači življenje i svjedočenje hrabrosti. Ponajprije hrabrost nasuprot prevladavajućim besmislom i pred različitim strahovima i apsolutiziranjima ovozemaljskoga. Svojim životom i djelovanjem redovnici kazuju da se stvarnost ne sastoji samo od golih činjenica, nego i od onoga "višega" koje je uvijek usmjerava i u prostore mogućega i (ne)očekivanoga. Na temelju nade upravo su redovnici pozvani da ne gledaju toliko što su sami obećali, nego što im je obećano, rekla je na kraju s. Valerija. U iznošenju svjedočenja iz perspektive nade u vlastitom životu i djelovanju govorili su fra Zdravko Lazić i vlč. Ivan FIlipović iz Zajednice Cenacolo. Vlč. Filipović istaknuo je kako je ovisnik, a danas je to vrlo širok pojam, čovjek bez nade. Posebice se to odnosi na ovisnike o drogama. Ovisnost je velika bolest sadašnjeg svijeta. No, Bog ne ostavlja čovjeka sama. To je iznio konkretnim primjerom života u Zajednici koja je sva Božja i Marijina. Naglasak je na molitvi i nadi, molitva nije sve, ali ona pokreće. Lazić je iznio neke primjere svojeg angažmana kroz vodstvo FSR-a, katekumena, odnosno svakodnevne otvorenosti i spremnosti saslušati čovjeka u potrebi, jednostavno s njim razgovarati. Naglasio je veliku važnost potpore samostanske zajednice. Potrebno je unutar zajednice imati srca i duha jedni za druge, te povjerenje u pojedince, istaknuo je Lazić. Temeljem vlastitog dugogodišnjeg iskustva djelovanja u afričkim zemljama posebice u odgoju formaciji budućih franjevaca, o temi "Misijska narav redovničkog poslanja" govorio je fra Pero Vrebac. Na početku izlaganja podsjetio je kako Crkva nije stvorena radi sebe, ona je po svojoj naravi misionarska, te joj je cilj ljudima priopćavati Krista i kraljevstvo Božje. Isto tako redovništvo kao posvećeni život nije cilj samome sebi, već "slava Božja" i "spasenje ljudi". Stoga bi redovnička zajednica morala pružiti življeno svjedočanstvo zahvaćenosti Božjom slavom, biti kontemplativna zajednica koja se hrani riječju Božjom, ižaravati Božju slavu u kreativnosti vlastite karizme, širiti slavu Božju sve "do na kraju svijeta", svjedočiti da je samo u Bogu temelj čovjekove slave, te se klanjati divnoj nazočnosti Božjoj u čovjeku. U svom misijskom poslanju redovništvo se treba voditi principom "besplatno primiste, besplatno dajte", te ne zaboraviti na Isusove riječi "šaljem vas kao janjce među vukove, ako su mene progonili i vas će", rekao je Vrebac. Osvrćući se na poslanje redovništva u sadašnjem trenutku Crkve, Vrebac je podsjetio kako se redovništvo mora integrirati u krajevnu Crkvu i uklopiti u biskupske strukture, a da se ne odrekne temeljnih vrednota svog redovničkog zvanja i poslanja. Nadalje, "znak vremena" danas je osjetljivost koja nas potiče da se zauzimamo za čovječanstvo u kojem će svi pojedinci i zajednice rasti u autentičnoj "zrelosti". Da bi bilo vjerno svojoj proročkoj misiji redovništvo se mora okrenuti problemima svijeta glede siromaštva, kulture i zajedništva. Redovničko misijsko poslanje mora se osloboditi prijašnjih pogrešnih koncepata: osvajanja, indoktriniranja, prisilnih obraćenja, preziranja drugih, kolonizacije. Moramo se učiti čitati znakove vremena, dijalogizirati s poštovanjem, otkrivati puninu života, solidarizirati se s onima koji trpe, graditi univerzalno zajedništvo, kulturu pravednosti, mira, nade i suživota. Nasljedovati Isusa znači dijeliti njegovu "alergiju" protiv bilo kojeg oblika diskriminacije, rekao je Vrebac. Kratko se osvrnuo na karakteristike tradicionalnog djelovanja u Africi tijekom 20. st., a poseban naglasak je stavio na usporedbu redovničkog misijskog prije i poslije II. vatikanskog sabora. Istaknuo je kako je ranije cilj misijskog djelovanja bio zasaditi Crkvu, a sada je zasaditi redovništvo. U pristupu ranije se vodilo principom nacionalnog, tj. jedna je provincija slala misionare, pa je stoga i odgovornost bila isključivo na njoj. Nakon II. vatikanskog sabora taj pristup je promijenjen, te provincije surađuju, a odgovornost prelazi na red ili kongregaciju. Redovnici su ranije kao propovjednici, učitelji, katehete, graditelji dominirali u lokalnoj sredini, dok su sada oni gosti i učenici u mjesnoj Crkvi spremni na slušanje, učenje i služenje. Vezano na to, uloga misionara nije više davati vjeru, kulturu i jezik, već zahvalno primati religiozne i kulturne vrednote. Oni više nisu graditelji škola, bolnica i drugih ustanova, već svojom prisutnošću nastoje dati podršku u gradnji zajedništva, nadvladavanju bijede i korupcije. Kao novosti Vrebac je istaknuo i sve bolju pripremljenost misionara za odlazak u misije u vidu studije jezika i tradicionalnih vrijednosti. Na kraju izlaganja kratko se osvrnuo i na misionarski duh redovništva Crkve u Hrvata, te je podsjetio kako u misijama djeluje 113 hrvatskih misionara i misionarki. Od tog broja 75 su misionarke i sve su redovnice, dok od 38 misionara 28 su redovnici, od kojih 24 svećenika, 2 biskupa i 2 brata laika. Na kraju XXIV. redovničkog tjedna riječ zahvale uputila je predsjednica HUVRP s. Marija-Ana Kustura, te izrazila nadu sljedećeg susreta u ovom vidu u isto vrijeme sljedeće godine.