Preminuo Dragutin Hartly

ZAGREB- O. Dragutin Hartly S.J. preminuo je 12. listopada na Fratrovcu u Zagrebu. Rođen je u Valpovu 19. siječnja 1920. od oca Krala i majke Zlate rođ. Pazman. U obitelji je rastao s bratom Alojzijem, također svećenikom te sestrom Zlatom. Osnovnu školu polazio je u Kneževim Vinogradima te u Dalju. Srednju je školu najprije polazio u Osijeku, a onda više razrede Nadbiskupske klasične gimnazije koju su vodili isusovci te maturu završio je u Travniku, kao isusovački pitomac. U novicijat Družbe Isusove ušao je 1938. godine, te poslije novicijata nastavio filozofske i teološke studije na Jordanovcu, u Palmotićevoj te na KBF-u u Zagrebu. Dvogodišnju pedagošku praksu proveo je u Travniku. Za svećenika ga je zaredio biskup Franjo Salis –Seewis 22. kolovoza 1947. u Bazilici Srca Isusova. Potom je obavio treću probaciju u Dubrovniku te pošao na ustrajan rad u vinogradu Gospodnjem kamo su ga poglavari prema potrebama slali. Tako je najprije bio u dubrovačkom sjemeništu prefekt u školskoj godini 1952./53., a onda do 1961. poglavar u rezidenciji u Osijeku. Potom je do 1965. bio ekonom na Jordanovcu, a onda dvije godine upraviteljem župa u Kastvu, Matuljima i Rukavcu, jer je u onim krajevima nedostajalo svećenika. Opet je kratko bio ekonomom u Palmotićevoj te godinu dana upraviteljem župe u Skoplju, a od 1969. do 1972. kapelan u novoosnovanim župama u Prečkom i Španskom u Zagrebu. Od 1972. do 1980. bio je upraviteljem župe u Savskom Nartu, a onda tri godine opet superior u Osijeku, pa tri godine ekonom u Palmotićevoj. Godine 1986./87. bio je kapelan na Zametu u Rijeci, zatim do 1989. ekonom u splitskoj rezidenciji, pa onda tajnik gimnazije na Šalati. Od 1990. do 1992. apostolski je djelovao u Opatiji, a do 1999. bio je duhovnik u staračkom domu u Nürnbergu. Potom se vratio u Opatiju, da bi od 2003. bio kapelan u Savskom Nartu. Kad je oslabio, došao je u kuću na Fratrovcu. Tijekom svojih pastoralnih djelovanja na pojedinim mjestima nije se zadržavao samo u njima, nego je rado odlazio u pomoć i drugim župnicima koji su rado prihvaćali njegovu velikodušnu pomoć. Uza svoj dušobrižnički rad iskazivao je posebnu ljubav prema biljkama pa ih je rado njegovao i presađivao, ali i druge njima obradovao poklanjajući ih. Odraz je to i njegove profinjenosti koja se posebno isticala u dušobrižništvu mladih gimnazijalki i studentica tako da je stvorio i posebnu skupinu koja se nazvala Malom obitelji Bezgrješnoga Srca Marijina. Pružao im je jasne smjernice za život sukladno s ignacijevskom duhovnošću. Bio je vedra duha i otvoren za šalu te je i sam znao druge razveseljavati pričajući razne dogodovštine još iz mlađih dana.